Jasno je zašto sam baš Sarajevu dodijelio status Rima. Rođen sam i odrastao u drugom – traumu stranstvovanja doživio u trećem a psihodramu relativno uspjele adaptacije u četvrtom gradu. Zajedničko im je to da su me sva četiri ispljunula kao špicu lubenice, bez afektiranja, spontano poput prdeža. Neke špice jednostavno budu progutane a neke ispljunute – možda kulturno, u šaku, koja im potom dodijeli prebivalište prema nekom redu u koji se šaka ne usuđuje dirati – ili sportski- udalj, sve prema nepisanom protokolu uživanja lubenice. Moja izgnanstva dio su procesa ispunjenih užitkom. Na mikroplanu globalni je orgazam suštinska bol. Ne, ne radi se o ratnim izgnanstvima mada bi se sva mogla opisati kao cvjetovi na prostranoj ratnoj livadi zamagljenih horizonata , ispunjenih beskrajnim mogućnostima pa tako i onima koje se ne povinuju zakonima vremena i prostora. Oni manje skloni stočarskim metaforama mogli bi usporediti rat sa crnom rupom koja proždire prostornovremenski kontinuum – ćilim iztkan strunama mjesta i dogadjaja počne tonuti na jednom mjestu i uskoro je Triglav odmah pokraj Trebevića a Vardar preplavi Miljacku. Godina je četrdeset peta, ljudi još nisu letjeli na mjesec, nisu izumljeni mikrovalna peć i tanga gaćice. U ministarstvu za gravitaciju vode se neprekidne rasprave o tome da li da se nastavi sa usisavanjem i čini se da radikalni članovi imaju najviše uspjeha. Iduce godine još jednu deceniju natrag – uobičajen je konsensus u ministarstvu kojem je čistoća forme prioritetno opredjeljenje. Beč, Mastriht, Oslo, guraju se po sjevernom Sarajevu, gradovi južne hemisfere po južnom a Moskva, Peking i Tokio postaju Srpska Moskva Srpski Peking i Srpski Tokio. London i Dablin mogu birati hoće li biti Muslimanski ili Hrvatski. U mjesnoj zajednici Bistrik raspravlja se o podršci Luteru a na Palama se utemeljuje Kijev. Nakon bijelih medvjeda i kengura susjedi nam postaju kerubi, serafi, meleki i drugi vanzemaljci. Na kraju nema više ničega, nikoga kome bi se upućivale kletve i molitve, čestice dezintegrisane ljudskosti vibriraju u poljima egofobije i pokušavaju ugraditi se u kakvu jednadžbu probabiliteta. Jasno je da su gradovi mog odrastanja, stranstvovanja i adaptiranja – pojmovi koje je u izvjesnom smislu dozvoljeno koristiti kao sinonime – takođe tu u tom lijevku poput rublja u mašini za veš kada centrifugira – prije no što ih stavite u masinu to su hlače, košulje, peškiri, čarape i kuhinjske krpe ali tamo u mašini, oni su jednostavno rublje a i to je teško reći sa sigurnošću – ko je ikada uspio dotaknuti i uvjeriti se o stvarnoj prirodi sadržaja bubnja dok ovaj centrifugira? – kome je to uopšte palo na pamet? Jasno je dakle da je i Rim ovdje u Sarajevu kao i rahmetli Freud koji se onesvješćuje svaki put kad mu se približi i ja koji se ponekad prenem iz iluzije da živim na nekoj drugoj planeti, da sam ostavio Sarajevo i da mogu pisati o njemu.
Omnia Mea 