još ti nisam govorio o bolesti
uglavnom sam puštao nju da priča
onu koja više neće da zna za mene
ili se samo pretvara
kako bi odvratila moj usplahireno molećivi pogled
sa crnine koja je skriva
zvao sam je Dušo moja
ona mene moj dječače
sa psećim očima
način na koji smo se temeljili
jedno u drugom
još je nepoznat nauci statike
mada oboje lakši od vinskog vijenca
sasvim nedokučivi seizmičkoj skali
ona je znala odličan recept
za dobijanje tamne tvari
tišine
ja sam znao kako armirati
taj sublimni beton
krivicom i kajanjem
a onda su došli sati koji su pojeli dane
koji su pojeli godine
ostali smo zatrpani lavinom vremena
zaslijepljeni i zaglušeni lomljavom
kristala sekundi i minuta
Ti nisi ti rekla mi je
Mi nismo Mi
kada bih samo imala dovoljno prostora
(stoji na jednoj nozi pa na drugoj pa na prstima nalik plesačici u koreografiji krletke udara glavom u plafon klaustrofobije i ruke njene beztežinske ruke su išarane krvavim pismom)
sve bih ponovo stavila na svoje mjesto
sve bih ponovo vratila na svoje mjesto
mumla ona i krčeći lijevo zatrpava desno
evo, evo ovdje si ti
sjediš u svojoj kući slusas Liszta
i dolaze ti prijatelji izdaleka
(skoro vjerodostojan portret čovjeka s jednim uhom u nekad i drugim u jednom, sa srebrnim nakovnjem koji lebdi izmedju ušiju i na njemu brojgelov krajolik i suze)
na deponiji smrskane sitno samljevene
komprimirane epohe
ona
slaže mozaike svih mogućih svijetova
jedan
po jedan
i ja ostajem samo mogućnost
Davno sam odustao od uramljivanja
njenih svjetova
u svakom predloženom ramu
ona prepozna jos neki od vremenskih hibrida
i nasa šeherezadijada se razmnozžva
u hiljadu i jednu noć hiljadu i jedne noći u hiljadu i jednoj noći…
kao virus nesanice
i njena koža je sve gušuće ispisana hemohijeroglifima
i moja vjerovatnoca približava se
infinitenzimalno malom
Puštam je da ti priča
i prisluškujem
Sve što kaze tebi moglo bi biti
upućeno meni
Otkako si nam se ti desila
kao plameni pljusak
ona topi rudu redundantnih fraktala
stvara trodimenzionalne forme
prostor i vrijeme
idu opet ruku pod ruku
i ljube se kao školarci u klupi
moja vjerovatnoća progresivno raste
u svijetu u kojem talasi odluče ostati materija
duže od jednog uzdaha
u beskonačnosti jasno definisanoj poljupcima
i ja sve jasnije mogu vidjeti sebe
kako sjedim u svojoj kući i slusam Liszta
i ti mi dolaziš izdaleka noseci sliku
kazeš
Dječače moj s psećim očima
Evo, nije baš Brojgel ali suze su tu
sve suze
i ja ti odgovaram
Ah Dušo moja
Tako dugo
Tako
dugo…
R.K. 01/10/2010
Omnia Mea 