ovo medjusobno prepoznavanje
moglo bi smrti tesko biti
odbacivsi sve kljucevei prezrevsi sve brave
jesmo li zaboravili klecati na pragovima
darezljivih praznina
jesmo li zaboravili svako jutro po jednu slamku
oduzimati gnijezdu
nadlijecuci zadivljeni
pustinje koje nose nase ime
o praznice najsjajniji
kada praznina jedna krenu da se sazima u sebi
ljubeci do rane izabrani krst
o tugo sto zauvijek uselivsi se u muziku
nikad ne prestade rasti
crnica zemlje
i rumen stida
zar na svijetu jos mjesta ima
bez slave
i ljubav i svjetlost
samo su neka od nasih imena
koja smo duzni zaboraviti
R.K. Sarajevo, mozda 1988; Pjesma koju je volio pokojni prijatelj Ilija Ladin.
Lajkaj ovo:
Volim Učitavanje...
Srodno
Omnia Mea 