kad vrijeme je reklo svoje zaobilazno
uzmičuće, asteriscima dekorirano možda
i u najtajanstvenijem dijelu tog možda
na maloj, slabo osvijetljenoj sceni
teatra s bombastičnim imenom sloboda,
prostor prestao skrivati namjeru
da ostane zauvijek skriven u nama
s onu stranu lijepog i ružnog,
strah se obznanio u svečanom purpuru
s praporcima od skeleta pogubljenih
izumrlih i mrtvorođenih riječi oko vrata
kao praroditelj svakog apriorija
kao paradni primjer proturječja
paralizirajuća paranoja
parapapapa jedan i jedan jesu dva
ti pušeš u rog jednoroga
preplaćenog u lokalnoj antikvarnici
i zamisljaš armije riječi kako nadolaze
u rečenicama pasusima tomovima stilovima
epohama marširaju vagnera svaka obasjana
vlastitim graalom vlastitom protezom
vlastitim finalnim uzrokom vlastitim
invalidiziranim spasiteljem
s ovu stranu odsustva
svaka gramatološka čestica nosi auru
svetopisanja na samome vrhu
reskog piska bakelitnog roga
vidiš kako osvajaju predjele nenapisanog
neizgovorenog neskrivenog
predjele osvete i iskupljenja
predjele u kojima se priča priča od a do ž
i tada je sve rečeno
pušeš usne i obrazi su ti utrnuli
i čir na želucu želi u stih
želi pošteno ukazati na psihosomatsku cijenu
puhanja i zamišljanja vagner se čuje sve slabije
na maloj sceni pale se reflektori
ukrašeni lažnom bodljikavom žicom
dok kompulzivno posežeš za šalicom kave
biblioteka iz publike vrišti u agoniji
izbavi , izbavi, izbavi nas.
samo nas jedan jezik može izbaviti
R.K.
Omnia Mea 