Nije te bilo kad sam bio slab.Kad mi je trebalo da ti kažem i pokažem koliko i kako sam slab. Nije da to nisam uvijek bio. Nije da ti to nisi uvijek vidjela. Teško je bilo sakriti moju djetinju potrebu za tobom, teško je bilo ne vidjeti kako me spopada panika ako te samo na par sati ne čujem. Ko zna gdje tu završava fenomenologija zaljubljenosti a pocinje patologija ovisnosti? Ko zna da i jedno i drugo nisu neophodni za ljubav? Predosjecao sam da nas to moze koštati i da pseta mogu nagrnuti kada se najmanje nadam. Zato sam one večeri planirao sve da ti kažem. Što prije to bolje. Ali ti si bila tako daleka i vjerujem malo uplašena mojim svečanim nastupom, nismo stigli dalje od komentiranja mog šala i pričanja viceva. Tvoja uplašenost je i mene uplašila.
Svetost naše ljubavi nam je omogućavala da stojimo nagi jedno pred drugim bez straha i stida, bez znanja o dobru i zlu. U sjenci narančinog drveta na nasoj klupi, pod mjesečevim kandilaberom nocu , otkrili smo da Ah ima pravu frekfenciju za komunikaciju srca, stomaka i instrumenata požude kojima smo davali smiješna imena. Ah, od toga se umire!. Sretan! Tajnim agentima poput nas slabost nije dopuštena i nema te torture pod kojom bih je ikada pokazao ili priznao. Ali za tvog posljednjeg zadatka o kojem kao i uvijek mogu samo nagadjati nešto se desilo u meni. Odjednom su mi svi moji nakalemljeni identiteti postali preteški. Otkrio sam da usljed toga, kakvog li paradoksa, počinjem stvarati nove. Ne znajući kako da ih se oslobodim bježao sam iz jednog u drugi cover – čisto larpurlartistički – ako je dopušteno reći nesto tako u vezi sa našim pozivom koji počiva na ljudskoj prljavštini i krvi. Da, počeo sam i pred tobom igru – navlačeći masku slabića samo da bih prikrio koliko sam stvarno slab. Ničim i nikad ne bih rizikovao tvoje akcije. Znam dobro da jedan jedini sekund distrahiranosti može biti koban. Gledao sam kroz isuviše rupa na glavama prijatelja koji su mi samo par sati prije toga pričali o dječijoj bolesti, zalutalim računima ili nesupstancijalnim razilaženjima sa partnerom. Znam i koliko ti je ponekad bilo teško skinuti sa sebe identitet koji si do skoro utjelovljavala – volio sam po malo svaki od njih. Naš posao nije gluma i naravno da sam i ja na našu klupu dovlačio repove kojih se teško bilo osloboditi. Nikad me nisi ništa pitala i siguran sam da su i tebi bili dragi, barem neki od mojih rezistentnih oblika.
Za naših rijetkih ali nemjerljivih trenutaka nagosti – bilo da smo švrljali ulicama grada i zavirivali u haustore da bi vidjeli skrivena arhitektonska blaga, bilo da smo gledali fudbal i vjezbali macho-sovinisticko-siledzijski zargon, sprdali se sa newage frikovima ili samo kompetentno ćutali – osjecali smo se privilegovani i odabrani – ako iko – ti i ja znamo da nema tog isporučioca od Moskve do Manile koji bi mogao pribaviti to za što bi sve agencije svijeta prodale i vlastite države a nama je jednostavno dato – levitaciju. Lebdeći u oblaku srebrnog edenskog praha zastićeni od svake niskosti, u sasvim vlastitoj dimenziji koju smo zvali One ulazili smo i izlazili iz ogledala kao sto se ulazi i izlazi iz špeceraja – dovoljno je bilo ispružiti ruku, poljubiti vrat ili samo reći ljubav moja da bi se uvjerili da to zaista jeste, da ti zaista jesi, da ja jesam – izvorni matrix koji je inspirisao sve teorije vjecnosti svojom sposobnosću umnazanja, stvaranja veličanstveno kompleksnih random serijala – obrazac svih realnih i virtuelnih identiteta, pretpostavka svih tajnih sluzbi i ljudima tako neodoljivih igara na sreću – sveti graal peščanika – par koji pogledom po želji uspostavlja ili dokida vrijeme, ah kako je naša nagost bila darežljiva.U stvari bio sam slab kada te nije bilo. Prvi put sam to osjetio kada sam radio na slučaju Mandelbroth. Moj kontakt je toliko ličio na tebe da sam u prvom trenutku pomislio da se radi o komplotu ili neslanoj šali. Sreli smo se u restoranu u kraju u kojem je nezamislivo da ti budeš viđena, naročito ne u mom društvu. Hladan znoj mi se skupljao uz kičmu dok sam se trudio fokusirati na zadatak i istovremeno kovao plan za tvoju evakuaciju jer sam očekivao da svakog trena vidim crvenu mušicu lasera na tvom čelu. Moja zapanjenost je samo rasla kako je osoba preko puta mene uz tvoje omiljeno vino, gutajući poslužene digestive, izmedju informativnih redova počela sa potpuno neprofesionalnim digresijama glasom koji je u svemu podsjecao na jedan od tvojih dijalekata prehlade. Sanjala sam ovaj susret. Ne moras govoriti – vjerujem da ti mogu citati misli! Evo upravo sad mislis da ja u stvari nisam ja nego neko drugi, zar ne? Jesi li volio? Otprilike po manusu naseg prvog susreta. Trebam li ti onda objasnjavati svoju zatecenost kada mi je u uho stigla poruka: kod 19? Kontakt je postao meta! Mada nisam osjecao nista – odsustvo srebrnog praha je bilo tesko i iscrpljujuce – stopala kao zalivena betonom – inace neodoljiva potreba da ti se fizicki priblizim osujecena nekom solidnom tamnom tvari kojom je sto bio pretrpan — ipak sam trebao eliminirati nekoga ko je imao toliko tvojih svojstava da je cak i meni, jedinom koji te vidio sasvim nagu bilo gotovo nemoguce odluciti jesi li to zaista ti. Pogadjas da mi se svaki kalkulus vjerovatnoće učinio bezvrijednim. Po prvi put sam pomislio da ne izvršim naređenje. Mogućnost , ma kolika ,da si to ipak ti – da sam pod utjecajem kakve podmetnute mi droge i da ne vidim jasno, da neko, bilo ko, naš ili njihov želi da se jednim udarcem riješi nas oboje, po prvi put nakon toliko godina probudila je u meni buntovnika – onog dugokosog dječaka koji je stajao u stavu mirno dok ga je otac udostojavao šamarima – a potom otišao i ošišao se na nulu i jednom za svagda razjasnio o čijoj se glavi radi. Kao da sam ušao u neki hodnik, kao da su se svjetla popalila i vrata za mnom zalupila. Nije vise bilo povratka. Ti znaš dobro da je odluka da se ne izvrši naredjenje mnogo vise od izbora izmedju cinizma i idealizma, izmedju reda i anarhije, pojedinačnog i opsteg… nasa nivnost počinje tamo gdje prestaje naivnost laika. Bio sam spreman potrčati kroz taj hodnik, nesiguran u to da li za ruku drzim tebe ili nekog drugog – istrčati kroz vrata koja vode u svijet lišen svega poznatog i bliskog, bez sigurnosti naređenja ili od države financiranih identiteta – u podzemlje podzemlja – svijet bez subvencioniranih jezika i istorije, bez budućnosti, bez zapitanosti o tempusu – u svijet golog održanja i prehranjivanja ljubavlju. Već sam bio na pola ustao od stola kada se osoba preko puta mene obratila konobaru – Ne mogu da vjerujem da niste razumjeli da sam naručila vegeterijansku varijantu!!! Molim vas! Treba li da razgovaram sa vašim šefom ili to mozete sami riješiti? Uh! Kakav preokret! I kakvo olakšanje. Nije mala ironija sadržana u činjenici da je nešto tako sporedno i to tako slučajno odlučilo o tolikim sudbinama – najmanje tri u svakom slučaju. Odlučio sam se malo opustiti i završiti večeru na miru – vino mi je tek sad sjedalo – kao da si mi ga ti lično točila. Smiješeći se, slušao sam njenu tiradu o tome kako se mi ustvari poznajemo jako dugo i da smo na izvjestan nacin suđeni jedno drugom. Vino ju je hvatalo brzo ali time se nipošto ne moze objasniti brzina kojom je stigla do toga da me voli i da nas dvoje imamo budućnost. U stvari sam s mukom susprezao grohot koji je prijetio eksplozijom jer pred očima si mi bila samo ti, očiju zažarenih od iskonske sreće ,onomad, kada sam ti za valentinovo poklonio pola pečenog jagnjeta. Profesionalac u meni je ponovo preuzeo komandu i zadatak sam izvršio besprijekorno ali iz onog hodnika više nisam mogao – ili barem on nikako da napusti mene. Bilo mi je jasno da te moram dovesti u njega. Vaše postojanje ne može i ne smije biti razdvojeno – u stvari vjerujem da vi na neki nacin opravdavate jedno drugo – ne znam kako i ne mogu znati ali siguran sam da ti nosiš odgovor. Taj hodnik je moje biti ili ne biti. Kao i ti. Matematika je jasna. Duž hodnika su izvješani portreti i prizori koji mogu biti i moja snaga i moja propast – ovisno od toga kakva ce hemija nastati izmedju tebe i njih. Znam da do neukusa podsjeća na priču o plavobradom ali na žalost ne mogu obećati da stvar nije još i gora. To samo ti mozes odlučiti nakon što te privolim na obilazak. Ti si moja jedina šansa.Nakon sto sam platio račun i pridržao dami kaput izašli smo u noc. Zapalio sam cigaretu sa velikim zadovoljstvom jer nisam pušio skoro dva sata. Kretali smo se prema njenom stanu kako reče udaljenom deset minuta hoda. Objesila mi se o rame i nastavila sa nabrajanjem svega što ćemo zajedno vidjeti i otkriti. Znaš tebe niko do sad nije dovoljno volio i zato si tako zatvoren…ali ja te stvarno volim i uvijek ću te voljeti. Da znaš da hoćeš pomislih. Država vam zahvaljuje na brizi za životinje rekoh joj jedan tren prije nego sam joj nježno posadio metak u potiljak i spustio je na gomilu starog papira na početku jedne uličice nekih pet minuta hoda od restorana u kom smo sjedili. Na putu kući svratio sam na jos jednu čašu vina – bilo mi je potrebno da proslavim s tobom. Jedan od tvojih alijasa je upravo updatirao status na twitteru i zakačio youtube video koji je jedan od naših najstarijih signatura – Mina i Andrijano Ćelentano – parole, parole. Počistio sam malo svoj FB profil i otišao kući.
R. K.
Omnia Mea 
bluemoon ovih dana
VolimVolim