I kada se Josip vratio iz planine Zaharija upita kako bi bilo da ja ostanem jos neko vrijeme.
– Tako se lijepo igraju. Mislim da je to korisno za obojicu. Ja vidim koliko im prija.
Da, da, rece Josip. Marija je uporna nakon posljednjeg porodjaja. Ako vi imate snage.
– Nije nista teze sa dvojicom nego sa jednim.
– Ne, dok su u tom uzrastu, nije.
Elizabeta stavi na sto vino, sir i hljeb.
– Kako je gore na sjeveru?
– Ista muka kao i ovdje, odgovori Josip. Narod gladuje. Porezi su previsoki.
Pili su vino do kasno.
Sjedili su kraj vatre pod zvijezdama i pricali o rimljanima. Uskoro je Josip popio koliko mu treba da bi opet poceo sa pricom o Sepforisu. Pricao je o svojim grijesima dopustanja, koji su bili grijesi i cijele zemlje. Mi smo tako pasivni, rece on. Zaharija je slusao strpljivo. Ali on je imao drugacije poglede:
– Ima medjutim nekolicina njih koji cine nesto ili barem namjeravaju nesto uciniti. Kao sto Jesekia kaze: Ali levitski svestenici, Sadokovi sinovi koji su vrsili sluzbu u mom hramu kada su ostali izraeliti zalutali i napustili me, oni ce biti pripusteni meni da bi preda mnom vrsili sluzbu: oni ce vidjeti moje lice da bi meni zrtvovali mast i krv, rece Gospod, Gospod.
I Zaharija nastavi govoriti o chassidim risonim – djelatnim ljudima koji su zivjeli u pecinama judeanske pustinje.
– Jer pustinja je mjesto spasenja. Uvijek su me privlacili ali zbog Elizabete a i zbog sebe samog ostao sam u Jerusalemu. Inace bih otiso u Chirbet Qumran.
– Jesam li te ja sprijecila, Zaharije? Upita stara Elizabeta, lezeci na prostirci svoje srebrnobijele kose.
Ali on odmahnu glavom i rece:
– Ja sam samog sebe sprijecio. Uprkos svemu bilo je u njihovom ucenju mnogo toga sto mi je smetalo. Cinili su mi se prestrogi. Ako neki covjek padne u vodu na dan Sabbata, nije dozvoljeno izvuci ga. Ne,ne… Oni mene nazivaju otpadnikom. Neka im bude. Ali vjerujem da oni nesto spremaju, Gospod blagoslovio njihovo djelo.
Zaharija je imao divan glas i svaka rijec koju bi izgovorio urezivala se u pamcenje. Osjecao sam se velik i siguran u njegovoj blizini. Uvijek sam prizeljkivao da Josip ima puno posla, da se njegovi pregovori oko kupovine gradje oduze tako da ja mogu ostati sto duze, sto duze. Zaharija nas nije samo poducavao o spisima, on nas je takodje ucio pisati u pijesku. Velika, djetinjasta slova u pijesku koji je vjetar raznosio i po kom su pijetlovi i kokoske trckarale tamo-ovamo. Bio je dobar ucitelj, struja njegovog iskustva zasipala je nasa jos neotkrivena skrovista tokom lekcija na obali, pod stablom stare smokve. I mi smo oponasali njegov govor, pokusavali preuzeti tu odgovornost, smatrali smo da to proizilazi iz njegovog poducavanja.
I igrali smo se dva mladica koji traze da budu primljeni u manastir na obali Mrtvog mora. Sa stapovima u rukama, zavezljajima sa hranom na ledjima, penjali smo se uz brdasce iza kuce.
Ivan koji je bio veci od mene, igrao je nadzornika manastira:
– Shalom, mladi covjece i Bog bio s tobom .
Stajao je ispred mene rasirenih nogu i strogog pogleda.
– I sta je tebe nagnalo na ovako dalek put sinko moj?
– Ja bih hotio biti jedan mezdu vami, odgovorih ja susprezuci smijeh zbog pozajmljenih rijeci.
– I sta to treba da znaci?
– Posljednja vremena jesu nastupila i ja ne trpim gresnog Jerusalema, oce, nego se zelim prikloniti vasemu izabranom, iscjeljujucemu bratstvu. Ovdje se hocu obuzdavati e da bi se borio protiv sinova noci.
– Dobro receno, sinko, moj. Moraces godinu dana zivjeti izvan monaskog reda ali potcinjen istim pravilima kao i clanovi bratstva… Ako dopustis da budes vaspitavan, otac ce te pripustiti u savez.
Svoju imovinu moras predati nama.
Ja podigoh nekoliko kamenica sa zemlje i Ivan ih svecano primi.
– Polazem sada tvoju imovinu u zajednicku kasu. Jer od ovih novcica skovacemo oruzje za odlucujucu bitku protiv sinova mraka. Sad padni na koljena!
Ja padoh na koljena u pijesak. Tada se podize olujni vjetar.
– Idemo kuci sad, Ivane, rekoh ja , jer nisam volio pijesak u ocima.
– Mi ti se obracamo, otpadnice! Naprotiv, trebalo bi prodrijeti jos dublje u divlju pustinju, jerbo svijet ovaj nas kusati ne moze.
Bio sam malo uplasen jer je zaboravio osmjeh.
– Ti zvucis kao neki pravi, rekoh ja. Hoces da vidimo ko moze dalje baciti kamen? Po tri bacanja?
On se polako okrenu prema pustinji.
Ti mozes poceti, nastavih ja. Pa onda nesto bojazljivije: ako zelis, naravno.
U to vrijeme ja sam uvijek pazio da ne izgubim drvece iz vidokruga, ovaj put mi se cinilo da je neobicno daleko.
– Molim te, nemoj da idemo dalje.
– Covjek ne smije svom bratu upadati u rijec, mora ga pustiti da zavrsi svoj govor.
-Ivane!
Ali on je jurio ispred mene i nisam mogao vidjeti njegovo lice.
– Tamo ima lavova!
– Oni nam nista ne mogu.
– Ali gdje cemo to? Ivane, stani!
– Van u samocu, pripremati put Gospodu.
Mozda se salio sa mnom. Mozda je volio igru i vise od mene. Ali zasto nije ni jednom pogledao put mene? Ja uzeh jedan kamen, trceci za njim kako bih bio spreman ukoliko se sve pokaze kao igra; Nakon malo, nisam vise mogao drzati kamen u ruci. Vjetar je bivao sve jaci. Ja omotah glavu mantilom da bih zastitio oci od pijeska.
A onda se ohrabrih:
– Jesi li ikada ranije bio ovako daleko?
Jer svud oko nas – pjescana dina za pjescanom dinom. Ni jednog drveta, ni najmanjeg odbljeska jezera koje je ostalo daleko iza nas.
– Svaki korak je novi korak. Ako zaista zelis zasluziti pristup medju djelatne ljude, sinko moj.
-Da Ivane, progutah ja nastojeci da ga ne izgubim. Moja stopala su su se poklizavala u pijesku, iz nosa mi je tocilo, oci su mi bile zazidane svim onim sto je vjetar nosio, sam nikada ne bih nasao put do kuce. Oh, bilo je tako zabavno dok nas je Zaharija poducavao dolje na obali,bio sam ponosan sto ispunjavam njegova ocekivanja. Ali sad. Pod ovim nebom sto se mraci. Sa ovim nepoznatim Ivanom. Sta sam u stvari i poznavao kod njega? Koje pokrete, koje od njegovih misli sam dijelio?
Izgubljeni smo i nikada necemo pronaci put do kuce.
Ali tada, u pustinji koja se bezmilosno sirila prema svim horizontima, on se odjednom okrenu prema meni – izgledao mi je tako strano kao da ga nikad u zivotu nisam vidio:
Padni na koljena, naredi on strogo. Ti si novi Mesija!
Prvo sam osjetio prazninu u sebi.
Zasto je to rekao? Osjecao sam kako mi se obrve nabiru dok sam pokusavao da razumijem sta je htio da kaze. Mesia! To je neko drugi. To je neko ko tek treba da dodje. Od nekud ili odozgo.
Glupa igra. Ivan bi rekao bilo sta samo da on komanduje. Mislio sam: sad sam te providio. Sad vise nije opasno.
Ali cudne rijeci je on izgovorio: kao da jedan Mesija moze doci iznutra. Rasti unutar onog sto vec postoji. Kao novorodjence.
Kao da covjek moze nositi nesto u sebi, kao zena. Ali ja sam bio muskarac. Stresoh tu misao sa sebe.
A onda sam bio vrlo uplasen. Uplaseniji no ikad do tad. Smrt. Bilo je to kao smrt.. Smrt takodje uvijek pripada nekom drugom, sve dok…
Drhtao sam i gledao u njegove nepopustljive oci. Nije bila igra.
– Ti ne smijes govoriti tako, Ivane!
– Tvoj put je dug i tezak. Zato moras cesto i dugo boraviti u pustinji.
-Ivane!
Zakuni se, nastavi on drzeci svoj stap na mom ramenu. Zakuni se da ces vazda slaviti Gospoda i ispunjavati svoje obaveze prema ljudima, da ces mrziti nepravedne. Zakuni se da se nikad neces uzoholiti zboh svoje moci…
Ja tada ustadoh i bacih se na njega. Bacio sam ga na zemlju, uhvatio ga za vrat, nogama ga drzao cvrsto i vristao divlje:
A ti se zakuni , Ivane, da vise nikad, nikad neces ovako pricati sa mnom! Ako cujem jos samo jednu jedinu rijec…
– Ali ptica…
– Ama cujes li ti?
Pjescana oluja je zavijala oko nas. Kada smo ustali, drhtali smo se obojica. On se vratio prvi ali kao da je bio na veoma dugom putovanju.
Dobro si se prepao, a, rece on. A bilo je to kao da ne gleda u mene nego ravno u ogledalo.
I ja sam sam gledao u isto to ogledalo.
Prevod R.K.
Omnia Mea 