za B. G.
Tišina je šuma u ušima posađena
Na ramena vremena se brdo propinje
I u njega udjeven strmoglavce
Jedan korak prelama se namah u drugi
A unutra što je – presipa se kao gutljaj
Tamo i ovamo u ponorni vrtlog daha
I samo trk još vihorni nas drži blizu
Tišina je šuma rasprostrta među udarcima
Kojima se stabla predstavljaju hitnji
Ali miris oštar zasijeca još dublje
Lišće vlaga zemlja mahovina
Šib u obrazima bljesak magnovenja
Od kog slika samo što ne postane
A nema ničeg da se uhvati u klopke vida
Ni koljeno što izviri pod oblakom
Ne otkriva ko to spava u postelji neba
Da li svana il iznutra dolazi u hipu istrgnut
I opet u korice vraćen pejsaž-mač
Ni prah kojim je poprskan – da li je pepeo
Ko zna otkad sagorenih uspomena
Il tek samljeven osmijeh blag u mlinu sna
Ja znam da vijek već traje s jedne noge
Na drugu dok stane to što nema imena
A skuplja se i proteže među nama
Dok srž zvjezdana trne u kostima
Na oba mi dlana sred zvonjave bȉla
Među usne s obje strane udisanja
Ne bude ni djelić tebe van dodira
(06.07.2013.)
Omnia Mea 