Samo jedna istina
Strmoglavljena je do glasa
Do prozirnosti na izmaku svjetla
Gdje se slika prelama i mrvi sve do šuma
I tim šumom oblaporna napaja se unutrašnjost
Ničim otvorena i prema ničemu
Zabravljenost zaborava
Da li je još nije ili nema više to prazno mjesto
Zvono u kom odnjihana širi nosnice tišina
Jevanđelje po mirisima u kom sve se
Sebi vraća prije nego je izgovoreno
Kao ime na koje se ne odazivaš
Zagrljaj bez svoga zagrljenog
Negdje van naručja majka
I riječ koju god izgovoriš
Korak je na putu k njoj
Uvijek bliže zamalo
Iz bespuća u vrt
Primakneš se
I sjetiš se
Smrt
Omnia Mea 