Otac je bio poznat čovjek.
Kada bi on govorio cijela je zemlja slušala jer on je bio taj koji čita raporte iz ribarskh luka.
Bio je zaposlen na radiju i pravio različite vrste programa, najviše o ribi, cijeli sam život bio okružen bakalarom i bakalarovim rođacima a s vremenom i krupnijim i ružnijim ribama.
Otac je uvijek bio poznat pošto je bio prvo dijete koje je ugledalo svjetlo dana nakon proglašenja Samostalnosti. Njegovo prvo drečanje je dokumentovano kao i prvo podrigivanje na majčinom ramenu i njegovi prvi nespretni koraci. Nije ni čudo da je mnogo puta u životu sebe nazivao doživotnim zarobljenikom Samostalnosti.
Tog dana, s kojim želim početi, sjedio sam kao i obično u očevoj fotelji, ispod violine i posmatrao Svetu Fudbalsku Loptu na njenom staklenom pijedestalu. Nikada korištena, malo ispuhana, ocu onako visokom stopala su bila predaleko. Kiša je lila kao iz kabla, kišne kapi dobovale po prozoru. Ukoliko dugo gledaš kišne kapi umiriš se sasvim i postaneš pospan. U svakom slučaju ako ti nije više od četiri -pet godina i veoma često sjediš sam u tišini. Sam, miran i tih. Jer ocu je potreban mir.
Čak i kada nije kod kuće.
U svom blesavom srcu vjerovao sam, u to vrijeme, da moja apsolutna smirenost u očevoj fotelji njemu donosi mir, čak i kada se nalazio u Eldslandu.
Tamo je doduše išao rijetko. Ali u Borganesu i Djupivoguru bio je često, naš leteći riblji korespondent. U Akurejru i Arnarstapu. Bakalarova sestra ga je vukla tamo. Bakalar i bakalarov brat. I uz to poneka Dama.
Ja sam sisao palac i slušao radio. Sat za satom, sasvim nepomičan, čekajući očev glas.
Vijesti, meteorološki izvještaji, dječji program, koncerti. Bio sam učen mlad čovjek s palcem u ustima i medvedićem u krilu. Bebisiter mi nije bio potreban. Sam sam se oblačio, jeo ono što je na neki tajnovit način uvijek bilo servirano. Imao sam i akvarijume. Po noći, kada bi radio ućutao, nada mnom su bdjele guppy i klaun ribice. Naprijed – nazad plivale su neprekidno, moj život bio je bezbjedan pored takve straže.
Bilo je važno sjediti mirno: to je stvaralo vezu. Nikakvi pokreti nisu je ometali.
Nikava buka. Mogao sam osjetiti tu vezu u očevom glasu, kada bi pominjao kolličine ulovljene ribe, čak i kada bi rekao “Bilo je to sve za danas”. Znao bih da on zna da sam mu ja pružio mir.
Tog dana otac je došao kući nabranih obrva, s kasetofonom o ramenu i aktovkom punom snimaka. Obrve su mu se nabirale obično kada bi dolazio sa kakvog ribljeg seminara.
Toliko toga je trebalo redigovati – ministar ribarstva je psovao toliko da su bi se radio talasi uzburkali kao u sred oluje. Bez pozdrava ušao je u kupatilo i oprao ruke. Onda je uzeo violinu. Čitav minut stajao je skrušeno s violinom u rukama, moleći strune i gudalo za oproštaj, a onda prisloni instrument na bradu i zaputi se u najbolniju od svih melodija. Der Tod und das Mädchen.
Ja sam i dalje bio nepomičan. Još nije bilo vrijeme . Došlo je kada sam vidio da spušta violinu i govori:
Napokon, Petur, Napokon kod kuće.
Prevod Renato Karamehić
Omnia Mea 