l
U večernjem mraku na jednom mjestu izvan Njujorka,
vidikovac odakle jednim pogledom obuhvatiš domove
osam miliona ljudi.
Taj gigantski grad tamo dugi je svjetlucavi smet
spiralna galksija viđena s boka.
Unutar galaksije šoljice kafe plešu po šanku, izlozi
prose od prolaznika, rojevi cipela
što ne ostavljaju trag.
Uspinjuće požarne stepenice, klizeća vrata liftova,
iza vrata sa policijskim katancem neprekidni buk glasova.
Opuštena tijela napola zaspala u vagonima podzemne
željeznice, tim hitajućim katakombama.
Znam takođe – bez ikakve statistike – da baš sad
u nekoj sobi tamo neko pušta šuberta i da su ti tonovi
nekome stvarniji od svega drugog.
ll
beskrajna prostranstva ljudskog mozga zgužvana su
do veličine pesnice.
U aprilu lasta se vraća u svoj prošlogodišnji stan pod olukom
istog ambara u istoj parohiji.
Polazi iz Transvaala, prelijeće ekvator, leti
tokom šest nedjelja preko dva kontinenta, upravlja
baš prema toj iščezavajućoj tački na kopnenoj masi.
I onaj što uhvati signale čitavog jednog života
u nekoliko jednostavnih akorda na pet žica
onaj što rijeku provuče kroz iglene uši
debeli je mlađi gospodin iz beča, za prijatelje
“Gljiva”, što je spavao sa naočalama na nosu
a jutrom stajao za pisaći pult uvijek u isto vrijeme.
Kada bi divne stonoge notnih zapisa počele
da se kreću.
lll
Gudački kvintet svira. Ja idem kući kroz tople šume
tlo se pod nogama kreće kao da hodam po federima
skupljam se kao još nerođen, zaspem, bez težine
kotrljam se u budućnost,
osjećam odjednom da biljke imaju misli.
lV
mi moramo vjerovati toliko toga samo da bi živjeli
naš svagdašnji život
a da ne propadnemo u zemlju
vjerovati snježnim masama koje su ščepale planinske padine
iznad grada
vjerovati u obećanu diskreciju i osmjehe slaganja, vjerovati
da se kobni telegram ne tiče nas
i da se iznenadni udarac sjekirom iznutra
neće desiti
vjerovati u osovine koje nas nose po autoputu
u tri stotine puta uvećanom roju pčela od čelika
ali ništa od svega toga u stvari ne zaslužuje
naše povjerenje
pet gudala kažu da možemo vjerovati u nešto drugo
i prate nas dio puta do tamo
kao kada se ugasi svjetlo u haustoru
i ruka s povjerenjem dohvati slijepi gelender
koji pronalazi u mraku.
V
Sjedimo stisnuti kraj klavira i sviramo u četiri ruke
u f-molu, dva kočijaša za istom karocom, izgledamo
pomalo komično.
Čini se kao da ruke pomjeraju zvučeće utege naprijed
– nazad, kao da pokrećemo protuutege
u pokušaju da narušimo zastrašujuću ravnotežu
ruke velikog kantara:
radost i tuga važu isto u gram.
Annie je rekla ” ova muzika je tako heroična” i to je istina.
Ali oni što zavidnim pogledom prate ljude od akcije, oni što
u dubini svog bića preziru same sebe jer nisu ubice,
oni se ne prepoznaju ovdje.
I mnogi što kupuju i prodaju ljude i vjeruju da svakoga
možeš kupiti, ne prepoznaju se ovdje.
Nije njihova muzika. Ta duga melodija sebi vjerna kroz
sve preobražaje, nekad treperava i slaba, nekad hrapava
i snažna, pužev trag i čelična struna.
To uporno pjevušenje koje nas prati upravo sad
uz
dubine.
Omnia Mea 