Čim sam ušao u hotel telefonirao sam kući da kažem da sam stigao. Djetinjasti glas mog sina zadobio je napukline u koje se uvlačio mrak. “Imaš li TV u sobi, tata?”
“Ne, nemam”, rekao sam gledajući snijeg koji se otapa oko cipela, “Ne bih imao vremena ni da gledam”. “ima li tamo neki bioskop?” sumnjao je u provinciju. “U moje vrijeme je bio, toliko znam.” ” Nije mi jasno šta tražiš na jednom takvom mjestu?” “To je za mene stvar nužnosti”, rekao sam i obećao da ću svratiti do Sturgatan. On voli slogane sa filmskih plakata, ” Ako te ovaj film ne prestravi, već si mrtav” ” In space no one will hear you scream. And if someone could it would even be worse”. Te večeri prikazivao se film “Magla” i poruka je bila: What you can't see won't hurt you. It will kill you.”
Stajao sam dugo kraj Estbergove radnje Časovnici i Optika: na postelji od šljokica i sintetičkog snijega, među patuljcima nalik onim iz mog djetinjstva, ležali su nabacani najrazličitiji časovnici.: budilnik, ručni sat, fini zidni satovi s klatnom, jedan starinski časovnik za bakice, džepni sat, damski satovi tako mali da je sa njih nemoguće očitati vrijeme. Izbrojao sam dvadeset sedam različitih mjerača vremena i svi su radili. Ali nisu pokazivali isto vrijeme. Na jednom je bilo dva i kvarat, na drugom četiri i dvadeset, treći je pokazivao skoru ponoć ili sredinu dana. Neumorno su tik-takali, svaki u svom vremenu, neopterećeni jedni drugima. Ni jedan od njih nije lagao niti govorio istinu, nije postojalo nikakvo prije niti ikakvo poslije. Svi su bili zagledani unutra, u vlastitu mehaniku.
Isto je bilo i izvan izloga. Među gustim nanosima snijega, ljudi su se oklizivali i padali jedni po drugima a da niko nije bio istovremen. Kad bi se neko od njih probudio iz svog košmara, neko drugi bi se skamenio prisjećajući se jednog ljetnjeg dana.
Morao sam sklopiti oči da bih se odbranio od snijega. Zategao sam kragnu kaputa i opuštenim pokretom ušuškavanja uronio u vlastiti vremenski labirint, nastavljajući ulicom u kojoj sam nekada toliko toga imenovao. Koračajući svojim odraslim koracima, istovremeno sam bio, jednim drugim dijelom sebe, trogodišnjak. Ruka koja je držala fasciklu istovremeno je držala i ruku moje majke, pokazivala na sladolet u kornetu, izbavljala se od tuče u Grčkoj, pratila ljepote jedne partiture.
Svaki akt u prošlosti porađao je na hiljade drugih mogućnosti i nastavljao teći ka vlastitoj budućnosti. I to traje, to se nastavlja, sve ih je više i više u divljim predjelima svijesti – sjenke koje progone i bivaju progonjene. Nema počinka.
Omnia Mea 