I
Razlog opstojnosti Lamarkove popularnosti je , pročitao sam negdje u dubinama moje biblioteke, u tome što on nudi neku vrstu utjehe u univerzumu u kojem nema inherentnog smisla naših života. On naglašava dvije od naših najdubljih intuicija – našu vjeru da napor treba biti nagrađen i našu nadu u svijet sa ugrađenim smislom i progresom. Darvinizam ne nudi ništa slično kada kaže da se organizmi prilagođavaju neposrednom okruženju, boreći se stalnim uvećavanjem svoje sposobnosti reprodukcije. Darvinizam nas tjera da smisao tražimo drugdje – i nije li o tome u svim estetičkim teorijama, u umjetnosti i humanizmu riječ? Voljeni L. daj mom tijelu, ovom mjestu na kom se nekoliko gena srelo na određeno vrijeme, da pije od Tvog napitka.
II
izvještaj I (1600)
Vladar tog vremena, tvrdi se , nije imao muzike ni u jednom jedinom dijelu svog tijela. Zato su stabla zavijala ljutito nad mještanima, zato su nas mučile državne trublje svojim signalima, fanfarama i sičnom bukom. Ali kada je taj isti vladar odlučio da dvor i zemlju obogati nečim luteranskim, naručio je izgradnju orgulja, za koje se govorilo da je lično doktor Luter u njih upuhao svoj duh ,cijev po cijev, kako bi poništio invaziju katoličkih tonova. Sa orguljama stigao je i izvjesni gospodin Hofmeier: veliki kljun, crne oči, raščupana pera… ležeći kao kvočka na svom nadmenom instrumentu nije nikada, nikada nije htio – nije umio – pustiti i jednog leptira, jednu jedinu zraku sunca iz tog tonalnog zadaha.
– Bogu nisu potrebni virtuozi!
III
Da li je Bog poznavao riječ možda?
Desi se da poželim, da očekujem, da on poput gasa ispuni moju radnu sobu, jednim tapšanjem po ramenu, uperenim kažiprstom, progovori o tome šta je važno, šta manje važno a šta nije ni malo važno u životu. Da ponovo uspostavi određene hijerarhije. Da, da između ostalog kaže da MOŽDA…
No tada bi i to bilo rečeno.
Postoji li neki bog koji umije reći prilično?. PRILIČNO dobro?
PRILIČNO lijepo?
Ne Bog nije neki ljubitelj nijansi.
Nemam pojma šta bi Bog imao da traži ovdje kod nas. Ovakvi kakvi smo, mislim. I kakav je on.
Nikakve sličnosti.
IV
Moje ime je Monsieur Grat, izvolite. Ja ću vam uskoro objasniti svijet jer ja znam sve. Izvolite. Ali posvetimo se sada hrani koja je postavljena. Hvalja, hvala. Treba jesti peu en peu, kako se to kaže na izvornom jeziku mog dobročinitelja. On pokušava da sebi organizuje jednu filozofiju. To vam je vječno bavljenje detaljima. Da bi to učinio, on mora da misli, tvrdi on, i ako on misli ja ne smijem smetati, na čemu sam zahvalan. To vam je kao da ne postojite kada on misli Cogito, ergo non sum, ili kako već. Vi mislite, gospodine De Kaart, znači ja ne postojim. Ponekad mi baci koju kost: ” Ja vjerujem samo u vlastitu sumnju”. Nije loše. S tim se daleko stiže.
Tokom vremena posvećenog detaljisanju jedne filozofije za sebe, pribavio je on i jednu provizornu, jednu “do daljnjeg” filozofiju. Na šta to liči. Baš kao i sve druge filozofije kada nisu sigurne u to da nešto imaju, što će reći da vjeruju u sveto trojstvo ako je rečeno da ono postoji. Ja lično ne bih nikada mogao vjerovati u takvo nešto, ja sam u tim stvarima suviše otvoren… otvorenog srca… ne, nisam siguran šta sam to htio reći, ipak je to realan problem. O pogledu trindenskog koncila na umjetnost imam nekih razmišljanja. Ukoliko bi se našao neko ko želi da ih čuje.
Preveo RK
Omnia Mea 