Nimalo zaštićen svijet… odmah iza zida počinje žamor
počinje gostiona
sa smijehom i jadikovkama, zubalima suzama zvonjavom zvona
i mentalno poremećeni šogor, smrtonoša pred kojim svi moraju
drhtati.
Velika eksplozija i okašnjeli spasilački teretnjak
brodovi ispršeni u pristaništu, novac što se uvlači u džep
pogrešnog čovjeka
dugovi koji se gomilaju
zjapeće čašice crvenih cvjetova što iznojavaju predosjećaj rata.
Otud ravno kroz zid u osvjetljeni atelje
u sekundu koja će živjeti stoljećima.
Slike koje se zovu “Muzička lekcija”
ili “Žena u plavom koja čita pismo”-
ona je u osmom mjesecu, dva srca tuku u njoj.
Na zidu iza visi pogužvana karta Mare incognitum.
Diše polako… Nepoznata plava materija zarobljena je oko stolica
zlatne nitne doletješe neopisivom brzinom
i naglo se zaustaviše
kao da nikad nije postojalo ništa osim mira.
U ušima zvoni od dubine ili od visine.
To je pritisak s druge strane zida.
Od njega svaki faktum lebdi
i kist zadobija stabilnost.
Bolno je kretati se kroz zidove, čovjek se razboli,
ali je neophodno.
Svijet je jedan. Ali zidovi…
I zid je jedan dio tebe samog –
znaš to ili ne znaš ali to je tako za svakog
osim za dječicu. Za njih zid ne postoji.
Jasno nebo naslonilo se na zid,
kao molitva praznini.
I praznina okreće svoje lice ka nama
i šapuće
“Ja nisam prazna, ja sam otvorena”
Omnia Mea 