NIJEMOST, JESTASTVO
Ćelije odumiru svako malo
I stvaraju se nove namjesto
Starih, t'jelo izlučuje stalno
Sve što bivamo neprestano.
Što nas ima kad sve sabereš
Kazat je nekad da to nam je
Život, a nekad da je to smrt:
Riječ i rečenô nemaju spoja
Veza im je to da se nikada
Nikada i nikad ne pronađu
Zato i samo zato govorimo
Slušamo i čitamo i pišemo.
KO NIJE
Ko nije prošao rukama po svodu
I s oblaka znoj otirao, dlanovima
Ko nije na rukama vagnuo okean
I pamtio zanav'jek linijama dlana
Sva ta nebrojena riblja iskliznuća.
Ko nije rukama iz zemlje iskopao
Mirise i sjeme svjetla u tlo zasijao
Preko ruku ko nije kuće ni kućišta
Svojih premetnuo, jedno po jedno
Ciglu po ciglu slažući, žulj na žulj
Ko nije sklapao ruke da se pomoli
U hramu od snijega od negaženog
Ko nije rukama svojim bol m'jesio
Svoj i drugih i kruh svagdašnji jeo
Ko nije rukom ruku u kuću primio
Ko nije od ruku i ležaljku napravio
I konak mek topao opleo od dodira
I rukama ko uzimao prije no je dao
Sv'jet-r'ječ čitao, r'ječ u sv'jet pisao
Ko nije rukama: nije taj ni postojao
Omnia Mea 