Kada je sišao sa voza u sumrak, mladi pjesnik osjećao je umor i prazninu nakon cjelodnevnog putovanja. Njegovo jutro vedrilo se iznad sivih polja i zelenih pašnjaka na kojima je blago spavalo, potom ga je dan vodio u tamne, obećavajuće, sve dublje doline a veče se spustilo ponad nebesko-plave rijeke čija je voda bila sve zelenija kako je veče odmicalo i voz se približavao obali. Posljednji tragovi sunca još su boravili na najvišim vrhovima. Na mekim, smeđim obalnim pašnjacima uz rijeku gorjele su i dimile vatre, osvjetljavajući voz koji je jurio kroz osvijetljeni predio..
Bila je skoro noć mada su noći još uvijek bile bijele. Slabo osvjetljena stanica skrivala je grozdove kuća sa druge strane. U hladnoj svjetlosti lučne lampe treperile su šine na putu ka krivini. Nije bilo skoro nikoga na peronu. Svega dvoje-troje tajanstvenih putnika koji su stigli vozom . Osjećajući da je stigao na kraj svijeta, mladi pjesnik uzeo je svoju torbu i ušao u stanični restoran gdje će provesti mrtve sate čekajući da ga brod odvede dalje.
Jedva da se malo opustio za stolom, uz neke beznačajne novine, kada ga umor ponovo savlada. Bio je to veliki, stvarni umor koji je dobro poznavao. Već dugo je pokušavao da mu utekne te je napokon, jednog oblačnog dana, jedne protraćene godine, smogao snage da donese odluku: Mora otputovati negdje, nebitno gdje. I da bi svoju odluku sproveo što dosljednije, sa sobom nije ponio ni knjige ni papir ni olovke. U cijelom njegovom prtljagu nije bilo ni jednog patrljka od olovke niti i jednog jedinog bijelog lista papira osim vizit-karata u novčaniku. Na njima još nije ništa pisalo.
Možda su ga bogatstvo i ljepota smjenjujućih predjela ophrvali danas. Glava mu je bila duboko pognuta nad novinama koje nije vidio. Bio je daleko od sebe, od svog ja. Od cijelog dana nije mu ništa preostalo. Umor mu je izbljeđivao krv, postala je bijela i rijetka i činilo se da u grudima srce kuca u prazno. On ustade sa torbom u ruci i uputi se ka pristaništu gdje je čekao parobrod sa visokim dimnjakom. Torbu je ostavio na palubi, u tijesnom salonu kraj pramca i otišao da luta gradom.
Ulice su bile puste. Na dva ili tri ćoška stajale su grupice muškaraca koji su tiho razgovarali. Tu i tamo, neki usamljeni prozor koji je svijetlio za sebe u nekom prizemlju ali kada bi prošao prored njih i pogledao u sobu, nikoga nije bilo unutra.
Nad njim su zvijezde počele da se pale, jedna za drugom. Noć je bila apokaliptična, očekivao je da svakog trena čuje topot kopita po kaldrmi. Cijeli grad mu se činio sumnjiv, oduzet od nekog nepojmljivog užasa, neke nevidljive ali sveprisutne moći pred kojom su i stvari i ljudi spuštali glas kao da su u strahu da ih nešto ne čuje.
Okrenuo se i krenuo ka keju. Otuda se otvarao pogled na fjord, mračan između grbavih litica koje su se obrušavale s neba ravno u crnu vodu. Sa njihovih glava visili su slapovi kao bijelo plavi lepršavi velovi mlade na nesigurnoj mjesečini. Mada se noć nad njim činila tako mračna i velika, mogao je da uoči sve oko sebe. Ta bezlična svjetlost bila je možda dio zraka koji diše – možda nikada neće moći biti mračnije jer je zrak pomiješan sa svjetlošću. Dolje u vodi bljeskala je skupina meduza u lelujavim haljama, udaljavale su se od obale kao da bježe od neke prijetnje. Blagi valovi igrali su se sa plutanim čepovima sakupljenim oko stubova, sa jednom oksidiranom flašom, sa besmislenim komadom drveta i nekoliko vlažnih stranica iz nekog notesa. Na keju je ležala prazna kutija šibica, komad kamenog uglja i jedna zgužvane smeđa kesa. I sve te stvari su njemu na neki čudan način izgledale stvarno i bitno u apstraktnoj svjetlosti, smislene i sadržajne makar njemu ne bilo jasno zašto.
Krenuo je ka brodu. Teškom, crnom i starom. Ni žive duše na palubi. Na kanapu, kraj grotla , visila je petrolejska lampa. Zastakljeni plamičak treperio je na nevidljivom vjetru. Odnekud je stizalo pištanje pare, kao da sama za sebe nešto zvižduće. U jednakim intervalima čula se prigušena škripa na doku, kao teško disanje nekog nesmirenog spavača.
On se malo dvoumio ali crkveno zvono je zazvonilo, obazrivo kao da se plaši da nekog ne probudi i jedna tamna silueta se pojavila na zapovijedničkom mostu. Našavši se pred praznom pasarelom koja kao da je čekala da se on vlastitom snagom okrene ka obali i prepusti parobrod vlastitoj sudbini, on je donio odluku, ukrcao se i smjestio u salon kraj torbe koja ga je čekala. Nigdje nikoga. Očigledno on je bio jedini putnik. Duboko pod njim, mašine su počele da tuku i on je prepoznao taj uzmičući osjećaj nesigurnosti, naročito povezan sa velikim parobrodima u mirnim vodama. Srebrnaste konfete fjorda strujale su kroz prozore. Njegov umor se povukao pred snažnim ali gotovo nesvjesnim uzbuđenjem. Zurio je u putanju pred sobom, usredsređen kao da je riječ o oglasnoj tabli na kojoj su pobrojane sve predstojeće misterije. Novine je zaboravio u restoranu, nije imao čime da umiruje oči.
Nemirni pogledi počeše da lutaju po uređenju salona, po dvjema crvenim, resama ukrašenim sofama duž obje strane, po tepihu sa izbledjelom mustrom buketa ruža, po smeđem drvenom stolu sa bijelim , heklanim stoljnjakom, fantastičnoj petrolejskoj lampi na konzoli od nepoliranog mesinga… Između prozora sa kićankama ukrašenim zavjesama visile su dvije slike: Dovođenje mlade u Hardangeru i neki dizeldorfski pejzaž anonimnog majstora. Mora da je Phileas Fogg putovao oko svijeta baš u ovakvim parobrodskim kabinama…
Mašta se ponovo pokrenula. To ga je dovelo u spregu sa svim snovima svijeta, u prošlosti, u budućnosti. Mašta je uzmakla umoru i ispunjavala prostor uvijek novim slikama koje bi se razbijale i nestajale u korist svojih progonitelja. Svud okolo bilo je mirno jednako onoliko koliko je njegova duša bila nemirna. Samo taj nesigurni i uzmičući osjećaj i izolovano, monotono lupanje odozdo koje je vrlo lako moglo biti lupanje njegovog srca. U tišini je prepoznavao težinu i smislenost: čeka li ga nešto ili to on nešto čeka? Kada je napokon neko pokucao na vrata on se skvrčio od užasa. Bila je to samo spremačica koja je bez riječi spustila dva ćebeta na sofu preko puta njega. Pa ipak, mogao je to biti neko drugi, neka nepoznata sila koja ga želi smrviti. Dugo je sjedio i pokušavao da savlada sebe i svoju prestravljenost.
A potom se, uz izvjestan napor sabrao u jedan ton koji je bivao sve glasniji i koji se na kraju vlastitom snagom osamostalio. I ubrzo počeše drugi tonovi da se pridružuju prvom i on otvori usta u narastajućoj žudnji da nad vrtlogom buke, valova i lepeta krila vrisne vlastitu pobjedonosnu melodiju jer cijelo more je bilo olujno kao more u njemu. Ali tišina oko njega ga prisili da odustane i da potone kroz prisutne bezdane sve do svoje duše. Sedef-sjajne zamišljene slike su se u prhutu pojavljivale i nestajale, odjednom je osjetio čvrsto tlo pod nogama i činilo mu se da kroči kroz bezbrojne pećine, beskrajno velike, beskrajno široke u kojima je njegova muzika odjekivala pod svakim svodom. Iz niša zurili su u njega sanjani likovi očiju mrtvih poput bisera i oko stubova uvijali su se loze nepoznatih, animalnih biljaka. U daljini, ponad uglačane staze koja se caklila prevarnije od površine vode, blistao je neki nepoznati plamen koji se približavao munjevitim brzinom. Kada stiže do njega plameni jezici su počeli da ga zaskakuju, poput zlaćanih ptica slijetali su na njegove gole ispružene ruke. Put njegovih očiju zračio je vatreni krak koji je sadržavao nejasnim i titravim pismom ispisanu riječ, riječ sasvim nepoznatu koja je u njegovoj mašti bila zamjena i sažetak svih do tada poznatih. I u njemu se rodi prinuda da to zapiše prije nego ga napusti za uvijek, samog u svijetu. Tražio je gorljivo po svim džepovima olovku i papir i na kraju u džepu od košulje pronađe jedan izlizan komadić olovke koji je propustio odstraniti pri polasku. Vatropis je još uvijek treperio pred njegovim očima i on je pokušavao da ga zapiše na praznim vizit-kartama. Činilo mu se da nikada neće stići do kraja zapisati tu nepojmljivu riječ darovanu od vatre, zapisivao je i zapisivao i slova su se nevoljno uvijala po papiru. Visoke pećine se polako preobraziše u duge i tijesne hodnike, vatra je izblijedila i on se s mukom, pipajući probijao kroz vijugave prolaze prema nečemu neodređenom, što se polako približavalo njemu. Bila je to svjetlost, blijeda i apstraktna kao noćna svjetlost vani. Napokon se našao na otvorenom, oslonio se na ogradu broda i disao morski zrak.
Nešto mu je okrznulo lice i on se osvrnu, bez daha, kao u snu ispunjenom panikom. Kraj sebe vidio je tamnu siluetu sa naznakama bijelog profila. Silueta se okrenula ka njemu i gledala ga toplim očima. Umirio se i u sebi je osjećao jaku požudu, kao da je već posjedovao tu ženu, mada je još nije ni dotakao. Njena ljepota je bila toliko nepojamna da ju nije mogao vidjeti samo svojim očima nego se morao zadovoljiti zamišljanjem. Ona mu se smiješila, nježno i blagonaklono, otkrila je lijevu dojku i pokazala mu gotovo nevidljiv, igli nalik bodež koji je krio svoje sječivo u njenom tijelu. Kada je izvukla bodež iz svog srca, kanula je jedna bistra kap krvi iz rane. A kada je on polagano zario bodež u vlastite grudi, osjetio je, pored ledenog tremora, neiscrpni orgazam vječne ljubavi i uspomene su se raspukle pod njim kao jednu noć star led pod mjesečarem.
Ujutro ga je pronašla spremačica. Ležao je na podu, lice mu je bilo tako beživotno da je spremačica odmah obavijestila kapetna. Kapetan koji je uvidio da je naš junak mrtav za ovaj život, zamandali vrata junakove kabine kako niko ne bi bio dotaknut krugovima jedne ispunjene sudbine.
Uz smijeh širila se svjetlost dana ponad mora i galebovi ranoranioci su se nazirali u vodenoj brazdi koju je brod ostavljao za sobom. Svježi i bezbrižni, žurili su valovi u jatima, sa svih strana ka trupu broda, u novoj luci u kojoj su ljudi sa zadovoljstvom pozdravljali dan i posao. Kročeći kroz muziku zategnutih konopaca, inspektor stiže na brod. Njegovi detektivi su izvršili kraći uviđaj i on je dao kratku izjavu za novinare:
Fini, igloliki i gotovo nevidljivi bodež, jasna kap krvi na umišljenoj rani, otvorene, žive ali u potpunosti ukočene oči i konačno cedulje na stolu, sve išarane nečitkim slovima i nerazumljivim riječima – sve indicije govore u korist teze da i ovaj put imamo posla sa ubistvom istog karaktera kao pređašnja. Ubica – radi se o ženi, zove se Ljepota i specijalizovala se za živote poput ovog. Još uvijek nemamo nikakvih tragova ali nastavljamo naša istraživanja u nadi da ćemo uskoro čovječanstvo moći osloboditi od ove opasne kriminalke.
Mornari u plavom nosili su polako nosila sa mrtvacem prema gradskom hospitalu.
Uz obale osvita, nastavili su kritičari, istoričari umjetnosti i psihijatri, naoružani mjernim instrumentima i lupama, da traže nevidljive tragove najveće i najnježnije razbojnice ikada, ljepote koja ne oduzimajući svojim žrtvama život, oslobađa ih od nametnutnog bivanja bodežom njihove vlastite neutažive čežnje.
prevod rk
photo: Bridal Procession on the Hardangerfjord
Bridal Procession on the Hardanger (Norwegian: Brudeferd i Hardanger) is an 1848 oil painting by Hans Gude and Adolph Tidemand. Gude, aged just 23, painted the landscapes and Tidemand, a decade his senior, the bridal party.
Omnia Mea 