Bezbrojni su uslovi koje covjek postavlja covjeku.
A sada moram govoriti o Ivanu,mom rodjaku, Elizabetinom i Zakarijinom sinu kojega sada zovu Krstitelj. U njemu nema vise niceg sto se smijesi.
Da li je moglo biti dugacije?
To ne znam -a to je sada i svejedno: sreli smo se kao djeca, sada pripadamo jedno drugom kao vjetar i jedro, kao sjekira i udarac.
Pa ipak – ili mozda bas zato, medju nama se stalno odvijala borba -borba u kojoj niko ne pobjedjuje niti gubi.
Njegovo djelo je uskoro ispunjeno, rekao je zadnji put kad smo se sreli na drugoj strani Jordana.
Jos mu samo smrt nedostaje. Taj posljednji uslov koji mu njegov zivot postavlja. Jer vrijeme je stiglo, rekao je. Ali vrijeme ,ovdje u pustinji gdje se ja nadnosim nad svjetlost moje proslosti,svjetlost koja jeste sva moja iskusenja, besmislen je pojam. Dogadjaj koji se odigrao tu malocas, zrcali iznenada neki drugi koji se odigrao “nekada davno” i obratno.
To je kao da se kreces unutar prizme ( zar ja nisam rodjen pod rasprskavajucom kometom!) Sve je sakupljeno u tebi. Vrijeme je zabilo svoju sjekiru u dusu i ova jos podrhtava od udarca.
Moje najranije sjecanje na Ivana: dosli smo jasuci nase magarce, Josip i ja, niz padinu kroz breskvike, a bilo je to u ono vrijeme u godini kada su stabla obasuta roza cvjetovima, bilo je to u vrijeme kada su anemone blistale crvene po padinama prema Genezaretskom jezeru. Pratio sam ga na jednom od njegovih potraga za drvenom gradjom. Marija je po obicaju bila umorna, valjda od mene.
-I prijace ti da ostanes gore nekoliko dana, rekla je na svoj zaokolisni nacin. Elizabeta i Zakaria ce te paziti dok Josip pregovara sa svojim ljudima.Ali fino se ponasaj, znas da su stari.
Da su bili toliko stari to nisam razumio. Skrenuli smo dolje prema njihovoj kuci, jos se zivo sjecam kako se moj magarac zaletio ravno u jedno od stabala tako da se cvjetovi posuse po nama,
zaplicuci se u mojoj kosi i magarcevoj grivi. Zapleli smo se u granje i stajali nepomicni. U dvoristu je stajao Ivan, nagnut nad kosarom a u kosari sjedjela je stara Elizabeta;bila je lagana kao perce, njezina kosa bijela, koza tako providna da si se jedva usudjivao dotaknuti je. Kosara je stajala na klupi i Ivan se bas spremao da je podigne na svoja ledja.On zastenja i cucnu,
pricvrsti remen oko glave i podize se uz trzaj. Tada je pogledao prema nama.
Dolazi neki svijet, tata.
Tada sam takodje vidio Zakaria, visokog,bjelobradog starca u ljubicastom mantilu.
Sjedio je na kamenu na jutarnjem suncu i premazivao hljebove uljem; bilo je jasno da su nekud krenuli.
Josip sjaha i ode do Zakaria.
Budi pozdravljen rekao je i izgledao smuseno. Bili su tolko razliciti; Josip, mali i kvrgav,nesiguran u to kakav ce utisak ostaviti uvijek spreman sakriti se iza djela. Zakarija ogroman jos i u tim godinama, ocit sve do zelje i radosti u njegovim ocima.
I on se podize polako.
Cekaj malo, Ivane, spusti Elizabetu.
Imamo goste.
O dragi moj, rece Elizabeta. Je li to Isus? Pridji blize ,djecace, da te pogledam. Ja vidim vrlo slabo.
Prisao sam joj i ona je presla rukom preko mog cela i mojih obraza,zaboljelo me cijelo tijelo, okrenuo sam glavu, htio bjezati. Bila je tako fina dok je sjedjela tamo u kosari, tanke vlasi kose leprsale su na vjetru i kada se okrenula ka Zakariji i Ivanu bilo je u tim pogledima koje su razmjenjivali neceg sto ja nikada nisam vidio. Ivan je stojao spustenih ruku i posmatrao me.
Djelovao je toliko starije od mene, sasvim sigurno bio je jaci.
Zdravo, rekao je.
Zdravo, odgovorih ja.
Djeco moja! rece Elizabeta. Idite i pribavite nam malo mlijeka. usput cete se upoznati.
Ne dozvolite da vas ometemo, rece Josip. Bili ste krenuli…
Samo na izlet, rece Elizabeta. Moji momci su mislili da bih trebala vidjeti planinu. Predvidjaju mi valjda skoru smrt.
Smijesila se tako toplo da sam se ponovo morao okrenuti od nje.
– I kako je Marija…
Jedan sat kasnije Josip se oprostio i uputio se ka sumama gore na sjeveru. Cim smo vidjeli kako iscezava u suncevoj izmaglici sto je lezala nad jezerom uputismo se i mi na zakasnjeli izlet.
Ivan je nosio Elizabetu na ledjima, u kosari od vrbe. Isao je brzo uz brda, pognut kao kakav starac, remen oko cela urezivao se u kozu. Njegovo lice bilo je zgrceno,cijelo je vrijeme gledao u zemlju kako se stopala ne bi poskliznula.
Elizabeta je blistala. Smijesila prema Zakariji i meni koji smo isli za njima. Sto smo se vise uspinjali nad jezerom to je ona zracila vecom zivotnoscu.
– Ja sjedim ovdje a mom jadnom sinu je tako tesko,tako tesko. Mahnula nam je.Kakvog sina ja imam…a vidi tamo Zakarija, ko je to sto lovi ribu? A gledaj onamo,izgleda da su kod Gabrijela dobili prinovu – nisu li ono pelene sto se suse? Da,veliki svijete! uzdahnu ona zadovoljno. Uz strmine, izmedju stijenja i mirisnog zbunja zalfije, izmedju blistavih anemona i trnovite makije.
Sitno kamenje se odrusavalo za Ivanom.
– Nemoj se premarati djecace, rece Elizabeta. Ako ne mozes vise zaustavicemo se ovdje.
– Nastavljamo, rece Ivan , mada sav u goloj vodi – krupne kapi su mu tekle niz obraze.
– Zar nije Marija bila tuzna kada si krenuo k nama? uzviknu Elizabeta.
Uzviknula je to visoko iznad nas- Ivan je isao brzo.
Ja nisam odgovorio. Jedan veliki plac bio je na putu da se probije van. Sve je toga dana bilo tako posebno, sve tako lijepo i … kako da kazem … Blisko. Bili su tako bliski ovo troje ljudi. Bili su ocigledni. Ne kao kod kuce.
Mislio sam: kako li je to osjecati majcina ledja tako priljubljena uz svoja. Je li toplo, sigurno? Te ruke sto su me milovale po celu. Takvih ruku nema kod kuce.
Nije bilo ni ovakvih izleta. Ni Marija ni Josip nisu pripadali toj vrsti ljudi koja umije uzviknuti: gledaj, kakva lijepa ptica! Oni su zadrzavali dah pred takvim stvarima. Oni nisu znali zastati kraj paukove mreze i reci :Psst! Gledaj ga kako radi – kakva divna mreza!
Oni nisu znali sjesti u travu i odmarati kao sto su Zaharije, Elizabeta i Ivan cinili.
Odjednom sam pozelio da je Mariji stotinu godina, da je lagana kao pero, da joj je kosa blistavo bijela i da mi je dato da je stavim u korpu i nosim daleko kroz vinograde. I ja bih joj stavljao zrelo grozdje u usta i govorio: Jedi mama, jedi! Nije bilo tako.
Omnia Mea 