Imam ja taj običaj da uvijek tražim granične situacije kako bih se osjećao živim. Što bi moj stari rekao, neki ne mogu bez belaja. U to ulazi i moj davno usvojeni i brižno njegovani nemar prema novcu i uopšte imovini.Volim filing koji donosi dosljedno sprovodjenje maksime – novi dan, nova nafaka. Valjda sam se i zato s tolikim entuzijazmom priklonio ideji dumpstinga. Ono što je crna svakodnevnica tolikih u siromašnim zemljama, kul je i aurom borbe za pravedniji svijet zaodjenut hipster trip u tzv. razvijenim zemljama. Samo geteborska FB stranica okuplja oko 400 dumpstrera. Znači onih koji obilaze kontejnere supermarketa u gradu i tako pune svoje frižidere, frižidere svojih prijatelja, obezbjedjuju hranu mnogim beskućnicima.
Priča kaže da se i do 50% proizvedene hrane baci – ne od strane domaćinstava nego od trgovačkih lanaca koji su prinudjeni pratiti vrlo stroge propise o roku trajanja, kvalitetu i izgledu pakovanja itd. Istina prija meni i ta priča ali se ne bih odlučio na tu praksu da ne podrazumijeva i taj momenat asocijacije na bijedu i poniženje onih koji na balkanu recimo u kontejnerima traze opstanak. Moja potreba za belajem bi se mogla fino situirati u preovladjujućoj ignoranciji tih resursa, u životu oslonjenom na jadna primanja. Čisto praktično gledano, dumpstring djeluje izuzetno relaksirajuće jer otklanja veliki dio one tjeskobe, onog angsta koji nastaje u susretu potreba i ograničenih resursa. Onaj osjećaj kada ti pred bankrot jave da si naslijedio neku pozamašnu sumu. Ali meni su draže umazane ruke i crni nokti, uflekana odjeća i konstantni rizik od infekcije ili trovanja. Zbog toga se nisam mogao ni zaustaviti samo na toj vrsti ekološke misije… nekako donosi premalo poniženja, suviše je mejnstrim a i dogadja se pod vrlo zaštićenim okolnostima, u skrivenosti mraka i anonimnosti.
Tako sam postao petopantolog. Spustim se tako do čaršije prvim jutarnjim tramvajem (uz malo sreće zapadne me baš onaj na cijem kljunu velikim slovima piše Jasenko Selimović – očigledno sasvim zdrav tip koji je prije neku godinu dobio i zvanje počasnog gradjanina Geteborga). Od kante do kante, izmedju užurbanih, pospanih, tužnih ili nasmijanih ranoranilaca, skupljam limenke i flase za koje se moze dobiti kaucija.Godinama sam gledao bosanske i druge nane kako to rade i u po bijela dana, neke su, kažu, na taj način unucima auta zaradile, svašta se priča al ja znam da kad jedna nana nešto namjeri, ništa joj ne može osujetiti planove. Elem, nane već dugo nisu glavni igrači na ovom polju. Čitava vojska mladih, sredovječnih i starih, kako doseljenika tako i Švedjana po rodjenju, muškaraca i žena 24 sata rade na ekoloskom programu oslobadjanja zemlje od plastike i metala te doprinose većoj reciklaži, manjoj prizvodnji nove ambalaže. Odgovorno tvrdim da se milijarde nalaze u kantama za smeće i na ulicama, po travnjacima…Primjećujem već i rudimentarne oblike organizovanja, za sad još nema sukoba oko reona mada je prirodno očekivati ih. Kao i u svakoj igri, jedino pravilo koje ima smisla je slučaj… randomnes i svi dobitci se na duge staze povinuju zakonu prosjeka. Tako sam brzo uočio koliko vremena mi je potrebno da skupim dovoljno za cigarete, koliko za pivo a koliko za recimo lijekove…I toliko radim. Nisam profitno orijentisan. Postavim sebi tako neki dosezan cilj i onda Walrafam – posmatram, svaki dan otkrivam nove dimenzije grada, nove nijanse kod ljudi, svijet raste polako ali sigurno kada ga posmatraš sa dna. Desi se da mi ljudi ponude novac što kategorično odbijam – mada je teško ostati principijelan i pristojan kada ti neko nakon tvog odbijanja tutne novčanicu u dzep. Jedna djevojčica mi je ponudila tek kupljeni sendvič – kako da joj objasnim da sam upravo pojeo obilan doručak? Ali bude mi naravno milo od te dobrote na koju nailazim iznenadjujuće često!
Jedno jutro, tek što sam se spustio do glavnog gradskog trga, obrati mi se jedina osoba koja je tada bila na njemu. Mlad čovjek mršav i visok upita me hoću li cigaretu? Mada sam imao cigarete nisam ga mogao odbiti, shvatio sam da je to poziv na spiku. Zapartijao se i propustio zadnji prevoz, čeka prvi jutarnji. Kaze da ima još nekih 5 eura kod sebe i da bi rado popio kafu sa mnom. Kaže u Berlinu skoro sve boce imaju kauciju tako da nije nikakav problem za čas sakupiti za duhan ili cugu… Geteboržanin koji već 3 godine živi u Berlinu u kolektivu, slikar, sprema se za neki projekat u Italiji i psuje kuratore. Zapili se mi kafa pravo, brzo otkrijem kako i on vrednuje život na granici i kako različite strategije trazenja belaja idu ruku pod ruku. U Berlinu je, kaže, prošlo zlatno vrijeme jeftinog stanovanja i jeftinih ateljea. Kapital je nanjušio trend i penetrira sve više. On i njegova ekipa su zato odlučili da se posvete spašavanju Odrzivih ateljea i Galerija! Na više mjesta su napravili ugovor sa pristojnim hostelima… Jedan dio hostela je pretvoren u ateljee i prostor za izlaganje, hostel nudi besplatan smjestaj i dorucak gostujucim umjetnicima, ekipa im ustupa uslove za rad i izlaganje – prodaju uz komisioni procenat…Kaze mi, nakon što smo se pobliže predstavili jedan drugom – dobrodošao kod nas ako imaš bilo kakav projekat na umu! Ili neko koga znaš, koga bi preporučio! Prijatelji moji balkanski, ako je neko zainteresovan neka mi se javi na inbox, rado ću posredovati! Mikael je divan čovjek, kontam jbt. da nisam to jutro krenuo u berbu, nikad ga ne bih upoznao.
R.K.
Omnia Mea 