I
Bilo je to vrijeme prije radio tornjeva
Djed je bio novopečen pilot. U rokovnik je zapisivao brodove kojima je pilotirao –
ime, odredište, dubina.
Primjeri iz 1984:
Parobrod Tigar Kap Rowan 8 stopa Hul Jevle Furusund
Parobrod St Pettersburg Kap Libenberg 11 stopa Štetin Libau Sandhamn
Izvodio ih je na Baltičko more, kroz čudesni labirint ostrva i voda.
I oni što se sretoše na brodu, oni koje je nosio isti trup nekoliko sati ili dana
koliko su mogli saznati jedni o drugima?
Razgovori na nepravilno napisanom engleskom, razumijevanje i nesporazumi
ali vrlo malo svjesnih laži
koliko su se oni mogli upoznati?
Kada je bila gusta magla: brzina napola, gotovo naslijepo. Iz nevidljivog iskoračio bi rt
i našao se pred njim.
Zavijanje signala svake druge minute. Oči su čitale ravno iz nevidljivog.
(Da li je imao labirint u glavi?)
Minute su prolazile.
Plićaci i ostrvca memorisani kao stihovi psalama.
I onaj osjećaj ” upravo ovdje smo” koji se mora čuvati, kao kada nosiš
do vrha punu posudu
a ništa se ne smije prosuti.
Jedan pogled dolje u strojarnicu.
Dvocilindrični motor, dugovječan kao ljudsko srce, radio je širokim
meko poskakujućim pokretima,
akrobate od čelika, i mirisi su se širili kao iz kuhinje.
II
Vjetar je u borovoj šumi. Puše jako i lagano.
Morski vjetar puše i na sred ostrva, duboko u šumi na otvorenom si moru.
Starija žena mrzila je vjetar u krošnjama. Lice bi joj se skamenilo od melankolije kada je puhalo
” Treba se sjetiti onih na brodovima”
Ali ona je čula i nešto drugo u šumu vjetra, baš kao i ja, mi smo rođaci.
(Mi koračamo zajedno, ona je mrtva već trideset godina)
Šumi da i ne, nesporazum i razumijevanje.
Šumi troje zdrave djece, jedno u sanatorijumu i dvoje mrtvo.
Velika struja što raspiruje život u nekim vatrama a druge gasi.
Uslovi.
Puše: Izbavi me Gospode, voda će mi doći glave.
Čovjek ide dugo slušajući i dosegne jednu tačku gdje se granice otvaraju
ili prije
gdje sve postaje granica. Otvoren prostor utonuo u mrak. Ljudi struje
iz okolnih slabo osvijetljenih zgrada. Žubori.
Novi nalet vjetra i mjesto je ponovo pusto i tiho.
Novi nalet vjetra bruji o drugim obalama.
Riječ je o ratu.
Riječ je o mjestima na kojima su građani pod kontrolom,
gdje se grade misli sa rezervnim izlazima
gdje je razgovor među prijateljima u stvari ispit o značenju prijateljstva.
I kada si s nekim koga ne poznaješ dobro. Kontrola. Određena doza otvorenosti
je na mjestu
samo ako ne ispuštaš iz vida ono što se probija na rubovima razgovora: nešto mračno,
tamna fleka.
Nešto što se može probiti
i razoriti sve. Ne ispuštaj to iz vida.
S čime bi se to moglo uporediti? Sa minom?
Ne, to bi bilo isuviše očigledno. I gotovo miroljubivo – na našoj obali većina priča
o minama ima sretan kraj, strah ograničenog trajanja.
Kao u ovoj priči sa broda svetionika: “U jesen 1915. nie bilo mirnoga sna…” etc.
Jedna plutajuća mina viđena je kako se kreće prema brodu polako, tonula je i izranjala,
katkad skrivena morem, katkad upadljiva kao špijun u masi svijeta.
Posada je u strahu pucala na minu iz puške. Uzalud. Na kraju su spustili čamac, vezali minu dugim kanapom te je pažljivo i polako odvukli ekspertima.
Poslije je minina tamna ljuska postavljena u jedan pješčani vrt kao ukras
zajedno sa školjkom Strombus gigas iz Karipskog mora.
I morski vjetar puše u suhoj borovoj šumi u daljini, žuri preko grobljanskog pijeska,
pored nakrivljenih nadgrobnih stijena, imena pilota.
Suhi šum
velikih kapija koje se otvaraju i velikih kapija što se zatvaraju.
lll
U polumračnom uglu gotlandske crkve, prekrivena mekom plijesni
svjetluca krstionica od kamena pješčara – 12. vijek – kamenoreščevo ime
još je tu i probija se
kao niska zuba u masovnoj grobnici:
HEGWALDR
ostalo je ime. I njegove slike
tu i na zidovima drugih posuda, ljudi u gužvi, likovi koji iskoračuju iz kamena.
Jezgre zlih i dobrih očiju rastaču se tu..
Herod za stolom: pečeni pijevac polijeće i kukuriče “ Christus natus est” – poslužitelj
bijaše pogubljen –
odmah pored rađa se dijete, pod rojem lica dostojanstvenih i bespomoćnih
poput lica majmunčadi
I koraci pobožnih u bjekstvu
odjekuju nad zijevom zmajevom krljušti obloženih kloaka.
(slike snažnije u sjećanju nego viđene neposredno, najsnažnije
kada se krstionica polako zavrti u sjećanju kao zvonki karusel)
Nigdje zavjetrine. Posvuda rizik.
Kao što je bilo. Kao što jeste.
Samo s unutrašnje strane postoji mir, u vodi koju niko ne vidi
ovdje na površini zidova divlja rat.
I mir može doći samo kap po kap, možda noću
kad o tome ne znamo ništa
ili kao kad ležiš u bolničkoj sobi i primaš infuziju.
Ljudi, zvijeri, ornamenti.
Nema predjela. Ornamenti.
Gospodin B., moj saputnik, drag, u egzilu,
pušten sa Robben Island, kaže:
“ Ja vam zavidim. Meni priroda ne znači ništa.
Ali ljudi u predjelima, to mi već govori nešto.”
Evo ljudi u predjelu.
Jedna fotografija iz 1865. Barka na parni pogon u zalivskom pristaništu
Pet figura. Jedna dama u svijetloj krinolini , kao zvonce, kao cvijet.
Muškarci nalikuju statistima u nekoj seoskoj predstavi.
Svi su lijepi, neodlučni, na putu da izblijede.
Izlaze na kopno na tren. Izblijede.
Barka je od izumrle vrste –
visoki dimnjak, tenda, uzak trup –
djeluje sasvim strano – NLO koji se spustio na zemlju.
Sve ostalo na fotografiji je šokirajuće stvarno:
nabori na površini vode
druga obala –
mogu rukom preći preko ledom ugrubo isklesanih granitnih stijena
mogu čuti šum u borovima.
To je blizu. To je
danas.
valovi su aktuelni.
Sada, stotinu godina kasnije. Valovi stižu iz no man’s water
i zapljuskuju stijenje.
Ja šetam obalom. Šetnja obalom nije ono što je bila.
Moraš zahtijevati sve više, voditi istovremeno mnogo razgovora, zidovi su nam tanki.
Svaka stvar je dobila još jednu sjenku pored obične sjenke
čuješ je kako se vuče za tobom čak i u potpunom mraku.
Noć je.
Strateški planetarijum rotira. Sočiva zure u mrak.
Noćno nebo puno je brojki i sve se pohranjuju
u ormarić koji svjetluca,
komad namještaja
gdje stanuje energija roja skakavaca što ogoli hektar somalijske zemlje za pola sata.
Ja ne znam jesmo li na početku ili u posljednjem stadiju.
Rezime se ne da sačiniti, rezime je nemoguć.
Rezime je mandragora –
(pogledati u enciklopediji pod praznovjerja:
MANDRAGORA
čudotvorna biljka
koja bi pri čupanju iz zemlje puštala tako stravičan krik
da bi čovjek pao mrtav. Posao je zapao psa…)
IV
Iz zavjetrine,
Krupni planovi.
Mjehurasti bračić. U bistroj vodi svjetluca šuma algi, mlada, čovjek poželi emigrirati tamo
ispružiti se koliko je dug i širok na svoj ogledalski odraz i potonuti do izvjesne dubine – morska trava koja se održava uspravno mjehurićima ,kao mi
idejama.
Rogati glavoč. Riba koja je kornjača koja je htjela biti leptir i uspjela u tome jednu trećinu, skriva se u morskom rastinju
ali biva izvučena mrežom, ščepana za vlastite patetične bodlje i bradavice – kada je ispetljaš iz mrežinih okaca ruke svjetlucaju od sluzi.
Obalno stijenje. Tamo po suncem ogrijanim lišajevima jurcaju insekti, žure
kao sekundara – bor baca sjenku koja se kreće polako kao satara dok u meni vrijeme stoji nepomično, beskrajno mnogo vremena, onoliko koliko je potrebno da se zaborave svi jezici
i otkrije perpetuum mobile.
U zavjetrini se može čuti kako trava raste: prigušeni zvuk doboša dopire iz podzemlja, meki bruj hiljade malih gasnih plamenova, tako se čuje kada raste trava.
A sada: otvoreno more, bez vrata, otvorena granica
koja se širi sve više i više
što ti dalje dopireš.
Ima dana kada je Baltičko more nepomičan beskrajan krov.
Sanjaj tada naivno o nečemu što puže po krovu pokušavajući dovesti u red
užad zastava,
pokušava podići
krpu –
zastavu koju je toliko istrao vjetar, nadimio dimnjak i toliko izblijedilo sunce da bi mogla biti
svačija.
Nego daleko je do Liepeja.
V
30.juli. Zaliv je postao ekscentričan. – sve vrvi od meduza prvi put nakon mnogo godina, pumpaju se naprijed polako i obazrivo, pripadaju istoj floti: AURELIA, kreću se kao cvijeće na morskoj pogrebnoj povorci, izvadiš li ih iz vode, ostaju bez svake forme, kao kada se neka neopisiva
istina podigne iz tišine i formuliše u mrtvi žele, da, neprevodive su, moraju ostati
u svom elementu.
2.avgust. Nešto želi biti rečeno ali riječi nisu saglasne
Nešto što se ne može reći,
afazija
ni jedne riječi ali možda jedan stil…
Desi se da se probudiš u sred noći
nabaciš u hitnji nekoliko riječi
na najbliži papir, na novinsku marginu
(riječi zrače značenjem!)
ali ujutro: iste riječi ne govore više ništa, škrabotine, omaške.
Ili fragmenti velikog noćnog stila koji je prohujao tuda?
Muzika pronalazi svog čovjeka, on je kompozitor, izvođen, stvara karijeru, postaje šef
konzervatorija.
Nastupa ekonomska kriza, vlast ga osuđuje.
Za glavnog tužioca postavljen je njegov učenik K.
Prijeti mu se, biva degradiran i prognan.
Nakon nekoliko godina kriza popusti, njega rehabilituju.
Tada dolazi izliv krvi u mozak – oduzetost desne strane i afazija, razumije samo kratke fraze, govori pogrešne riječi.
Uzdizanja ili osude više ga ne dotiču.
Ali muzika je još uvijek tu, komponuje i dalje u vlastitom stilu,
postaje medicinska senzacija za to vremena što mu je ostalo od života.
Pisao je muziku na tekstove koje nije razumio
na isti način
mi izražavamo našim životima nešto
u horu izvodeći libreto omaški normando.
Predavanja o smrti su se otezala po nekoliko sati. Prisustvovao sam s nekolicinom drugova
koje nisam poznavao
(koji ste vi?)
– poslije je svako otišao na svoju stranu , profili.
Gledao sam u nebo i u zemlju i ravno ispred sebe
i pišem od tada dugo pismo mrtvima
na pisaćoj mašini bez ribon trake, s trakom horizonta jedino
i riječi čekićaju uzalud, ništa ne ostaje ukucano.
Stojim na vratima i držim kvaku, mjerim kućni puls.
Zidovi su tako puni života
(djeca se ne usuđuju spavati sama u sobi na spratu – ono što mene čini sigurnim njih plaši)
- avgust. Tamo u vlažnoj travi
pužući stiže pozdrav iz srednjeg vijeka: vinogradska školjka
taj puž suptilnog sivo-žutog odsjaja sa svojom kućom koja se klati,
inplantiran od monaha koji su voljeli escargots – da franjevci su bili ovdje,
lomili kamen i palili kreč, ostrvo je postalo njihovo 1288, donacija kralja Magnusa
( ovi darovi i drugi takovi / nagrada im bila na svijetu i u carstvu nebeskomu)
šume su padale, peći gorile, kreč je pristizao jedrenjacima
do manastira koji se grade…
Sestra puž
stoji gotovo nepomično u travi, pipci se uvlače
i pružaju van, smetnje i nedoumica…
o kako liči na mene i moja traganja!
Vjetar koji je duvao tako disciplinirano cijeli dan
- na najudaljenijim ostrvcima izbrojane su sve vlati trave
- popustio je i našao smiraj na ostrvu. Plamen šibice stoji uspravno.
Platno s motivom mora i platno s motivom šume zamračuju se skupa.
Zelenilo petospratnog drveća takođe pocrni.
“Svako ljeto je posljednje.” To su prazne riječi
za stvorenja u noći kasnog ljeta
gdje zrikavci šiju na mašini kao opsjednuti
i Baltčko more je blizu
i usamjena česma se pomalja među divljim ružama
kao statua viteza. Voda ima ukus željeza.
VI
Bakina priča prije no što se zaboravi: roditelji su joj umrli mladi,
otac prvi. Kada je udovica osjetila da će bolest uzeti i nju
išla je od kuće do kuće, jedrila od ostrva do ostrva
sa ćerkom: “Ima li ko da preuzme brigu o Mariji!” Stranci
s onu stranu zaliva su je uzeli. Moglo im se.
Ali oni kojima se moglo nisu bili oni koji su dobri. Maska pravovjernosti
je pala.
Marijino djetinjstvo završava prije vremena, radi kao sluškinja bez plate
i mrzne se. Mnogo godina. Konsantna morska bolest tokom tolikih veslanja,
svečani teror za stolom, grimase, pucketanje štukine kože u ustima:
budi zahvalna, budi zahvalna.
Nikada nije gledala unatrag
i baš zato mogla je vidjeti Novo
i zgrabiti ga.
Dosta uokviravanja!
Pamtim je, bijah se stisnuo uz nju
i u trenutku smrti (trenutku prelaza?) odaslala je jednu misao
i ja sam – petogodišnjak – znao šta se zbilo
pola sata prije no što su zazvonili.
Pamtim je. Ali na slijedećoj smeđoj fotografiji
nalazi se nepoznati –
na osnovu odjeće slika se može datirati polovinom prošlog stoljeća.
Muškarac oko trideset godina, snažne obrve,
lice koje me gleda ravno u oči
i šapuće: “ovo sam ja”
ali ko je to “ja”
nema više nikog ko bi se sjećao. Nikog.
TBC? Karantin?
Jedared je izašao iz mora
na stjenovitu obalu gdje trava je isparavala mirise
i osjetio crni povez preko očiju.
Ovdje, iza gustog šipražja nalazi se najstarija kuća na ostrvu?
Niska dvjestogodišnja ribarska brvnara od teške sjedokose i nepočešljane građe.
I moderna mesingana brava koja je kliknula još jednom o svemu, sjaji
kao prsten u nosu staroga bika
koji odbija da se pomjeri.
Toliko pokleklog drveta. Na krovu prastari crijep razbacan kao bačene karte
(izvorna mustra poremećena tokom godina djelovanja zemljine rotacije)
podsjeća na nešto … gdje sam bio… čekaj: pa to je staro jevrejsko groblje u Pragu
gdje mrtvi žive bliskiji nego za života, nadgrobno stijenje jedno uz drugo.
Toliko uokvirene ljubavi! Crijep prošaran nepoznatim pismom lišajeva
to su spomenici na groblju u getu ostvrskog svijeta, stijenje podignuto i urušeno.
- Ruine isijavaju
sve one koji vođeni nekim talasom, nekim vjetrom
stigoše ovdje za svojom sudbinom.
Omnia Mea 