Poeziju velikom čini čitanje. Poeziju poezijom čini čitanje. (Prva rečenica je suvišna, ali neka ostane: ne znam zašto, ali neka ostane). Čitanje je čitanje stihova, redom, dotle dok u njima ne nestaneš, dok se u njima ne utopiš. Čitati je nesvršeni glagol. Pročitati se može svašta nešto, ali stihovi ne, ali pjesma ne, ali ne poezija. Čitati je isto što i disati – a disati nije isto što i čitati. Čitati je disati kad nema zraka da ga udahneš, kad nema tebe koji ćeš ga udahnuti. Čitanje je san pjesnika koji to još nisu: kad postane java, postane i pjesnik. Pjesnik postane tako što postane čitalac. Tako postati čitalac, znači postati prvi čitalac. Svaki pjesnik je prvi čitalac. Svijeta kao teksta. Koji ne samo da je već ispisan, već je ustvari stalnô-jedno-preko-drugog-ispisivanje. Sričući to jedno-preko-drugog-ispisanô, pišeš pjesmu. Prvo je sričeš, pa onda pišeš. Koja će možda biti tvoja, kad je neko možda pročita. Koja će biti tvoja kad je neko nasriče tako isto, kako si je i ti sricao. Tvoja pjesma postaće tvoja kad postane ta druga, nova pjesma – koja će postati onoga koji ju je nasricao kad je neko možda pročita… sričući to jedno-preko-drugog-ispisano. Itd.
„neobično krupne pahulje/ lelujaju bez žurbe/ nalik ceduljama/ kojima neko dobro pozicioniran/ na spratovima iznad/ želi dojaviti nešto/ od najveće važnosti// prije no što se/ istope na mom dlanu/ na jednoj od njih čitam – kucnuo je čas/ na drugoj – čas još nije kucnuo// i tako mrznem se neko vrijeme/ ubijam pahulje/ moje su ruke mašine za dekodiranje/ očiglednog/ a onda zapalim cigaretu/ i odgovaram/ dimnim signalima“ (Snijeg)
U ovoj pjesmi je sve – na način da ništa nema, da nikog nema. Ni tog njega, koji je pjesnički subjekt. Koliko treba oduzimati pjesmi – da bi na kraju u nju stalo sve? Pitanje. Odgovor je ona. Pjesma. Odgovor je ontički stariji od pitanja. Pitanje služi tome da svoju mlađanost ili nižost potpuno razgolitimo pred odgovorom. Koji dotad nismo vidjeli ni znali. Dok pitanje nismo postavili. Pjesma je dakle starija od pjesnika. Istina je starija od onog koji je traži. Iz laži krećući. Uvijek iz laži. To što se ne može pročitati – ne znači da se ne može čitati; pjesnik Kemal Mahmutefendić svjedoči o tom: „…Uzimam papir sa rupama/ tamo gdje bi trebale da budu/ riječi i pažljivo čitam, red po red,/ ni slovca ne ispuštajući.“ Čitati je nesvršeni glagol.
„nemoj da trčiš za istinom/ plaho je to stvorenje/ uplaši se očas i počne da bježi/ zastidi se pred tvojom atletskom/ neminovnošću// najbolje je da se praviš lud/ ili još bolje da stvarno budeš lud/ ono kao/ ne zanima mene ona/ uopšte/ pa se istina kao pripitomi/ opusti// kad naiđeš na nju – mrtva je hladna/ i providna kao pihtija/ i ti gledaš gledaš i ništa ne vidiš/ a kroz pihtiju se sve vidi“ (Srebrenica)
Hoće li biti shvaćeno kao blasfemija ako kažem da je ovo dosad nesumnjivo najdublja pjesnička sublimacija svega toga što podrazumijeva riječ koja joj stoji u naslovu? Hoće. I s obje strane? S obje strane. (Sad dođe pitanje: S obje strane čega?). Posljednja četiri stiha ove pjesme najveći su i najdragocjeniji prilog proumljenju istine – bar koliko je meni poznato, bar kako se meni čini. Kao što sam imao potrebu zapamtiti (a nisam zapamtio, jer toliko su dobri da sam ih morao zaboraviti) one stihove Tomasa Transtremera – o staklenoj kući muzike, na koju ozgo pada kamenje, kamenje kroz nju prolazi, a okna ostaju čitava: tako i ove stihove imam potrebu zapamtiti. Čitati je nesvršeni glagol. Zasad treba, u vezi s gore citiranim stihovima, obratiti pažnju na riječi/sintagme: „atletskom neminovnošću“ i na ono „dobro pozicioniran/ na spratovima iznad“; kad budemo govorili kasnije o riječima, i kako ih naći (ili kako biti njima nađen) – sjetimo se ovih primjera. Ako se ironija kao plemenito osjećanje i kao produbljeno-proumljeni stav uopšte može uspostaviti u pjesniku i očitovati – onda se ovako uspostavlja i očituje: spajanjem ili sintagmatskim vjenčavanjem dotad nespajanih i nezdruživanih riječi (nikad dotad spajanih, ili u toj vrsti iskaza nikad uvezivanih).
„Nedostaju još samo vjetar i tamni ogrtač/ Dok stojim sam na usamljenom brijegu/ Da bi se iskazala sva patetika/ Mog sadašnjeg položaja// Napušteni ljubavnik vremenom će siguran sam/ Uvjeriti sebe da je nova mehanička ruka/ Mnogo bolja od one otrgnute/ I toliko lakša za rukovanje// Razočarani prijatelj vjerujem/ Moći će ispolirati svoju povredu/ Pribaviti joj kakav skupocjen ram/ I uživati u posjedu prestižne stvarčice// Ali ovo posrano dijete/ Ko će njemu objasniti/ Ti si sada velik/ Imaš tri godine i treba da znaš/ Da mama ne postoji/ Mama je samo priča/ U koju vjeruju bebe/ I zaostali u razvoju“ (Pampers blues)
Malo je reći da istina boli. Istina ubija. Treba poslije ovako nasricanog-i-ispisanog povrh pjesme staviti taj naslov: Pampers blues. Da umreš od smijeha, baš kao što umreš od istine. Samo što se malo ko usudi voditi preciznu evidenciju svojih smrtî. Renato Karamehić se usudio, u ovoj knjizi. U ovoj knjizi je toliko pjesama, koliko ima smrtî u njemu. Svaki put neizrecivih. Ušućenih. Pa onda nasricanih. Svaki kraj pjesme je kraj svijeta – kome je početak daleko toliko koliko si ti daleko od početka nove pjesme.
„Ulična svjetiljka/ usisava krupne pramenove/ zavijorenog snijega/ samo da bi ih rasula po meni/ čim zakoračim u njen krug// Još dvadeset svjetiljki do kuće// Hoću li stići/ prije no što je zamete/ bjelina“ (Put)
„svijet je ovaj zaumna molitva/ bez početka središta ili kraja/ mumla je neki nesretni demijurg / klečeći u ćošku svoje kelije/ pun pokajanja/ a mi smo kuglice na brojanici/ i svaka glava je jedan vapaj// nek se rastvori sve stvoreno“ (Pred svitanje)
A šta ćemo sa žudnjom? Pogrešno postavljeno pitanje. Pitanje glasi: Šta će žudnja s nama? Način kako žudnja ne prolazi – isti je taj način kako ne prolazi smrt: smrt jedna drugu na-doziva, kao vojnici u stroju kad izvikuju, jedan za drugim: prvi-drugi-prvi-drugi… Na padove razbroj s’! A žudnja ostaje jedna!
„da sam ptica/ i da imam krila/ nikud ne bih letio odavde/ iz ove drhtavice/ samo bih frekvencijom lepeta u mjestu/ proizveo zemljotres/ otkrovenjskih proporcija// ti bi se očas/ kao dozrela jabuka sa grane/ dokotrljala do mene/ jedra i nasmijana/ kako i priliči dozrelim jabukama“ (Da sam)
Obratite pažnju na ovo: pjesma započinje isto kao i poznata sevdalinka („Da sam ptica i da imam krila“) – a onda u šestom-sedmom stihu odalami nas sintagma: zemljotres otkrovenjskih proporcija. Nakon što je, odmah iza „prozvanog“ naslova sevdalinke, pjesnik odstupio od njenog puta, od leta i od letenja, sa tom preciznoformulisanom „frekvencijom lepeta u mjestu“, proizveo je u jeziku taj magični zemljotres, otkrovenjskih proporcija. Koliko se polarno suprotnog mora nositi i spojiti u jednom (u jednoj duši, u jednom srcu, u jednom umu) – da bi unutra, kao u alhemičarskoj retorti, taj lapis philosophorum zablistao na tren, u takvoj neponovljivoj stopljenosti nesumnjivo nespojivog!
„……………/ inače blisko drveće/ par jabuka i bagremi/ djelovali su grubo i nakostriješeno/ kao kakav zid što dijeli postalo/ od nepostalog/ i ptice na njima/ ličile su na stražare/ uniformisane u cvrkut kao u bojkot/ i crvi vjesnici kiše gledali su ih u čudu// nisam mogao/ kao prvo:/ prestati misliti na tebe/ i kao drugo:/ sjetiti se/ o čemu se to uopšte važnom/ ima odlučivati, šetati, slutiti/ bez tebe“ (Šetnja, odlomak).
Čitate li (čitajte!): „i ptice na njima/ ličile su na stražare/ uniformisane u cvrkut kao u bojkot“. Koliko nepodnošljivosti i koliko bola je potrebno osjetiti i nositi – da bi se tim riječima otvorio put k njemu, da bi se tim riječima omogućilo i podstaklo naše približavanje k njemu: cvrkut ptica je bojkot, u koji su uniformisane!
Šetnja je mogla započeti svakako, a kako započinje – vidjećete u knjizi. I žudnja započinje na razne načine, samo završava na jedan isti način: tako što ne prestaje. Mnogo je toga bilo, i još je više moglo biti prije tog ali …
„…Ali Ti/ Ti koja dolaziš s loptom pod rukom/ Ti iza koje izviruju katedrale u katedralama/ Ti čija sjenka poklapa zadihanu vaseljenu/ Ti sa svojim očiglednim bedrima/ I de chiricovski nenaseljivim predjelima/ Ti me učiš smrti// kako u pravom trenutku/ ući u najtišu notu i zagristi usnu/ odreći se jezika/ odreći se ćutanja/ i skliznuti u želju/ kao u grobnicu“ (Hic et nunc, odlomak).
Kao prvo: nema patetike. Sve ove riječi nisu nadodate, već su oduzete; nije kićena ta pjesma, ta najdraža lutka što jê se rûke prstima pokušavaju živo sjetiti, već je razgolićena. Kad nemaš više šta oduzeti pjesmi, onda je ona gotova – na način da je ispunjena. Hic et nunc. Gdje god to, kad god to bilo. Zar bi pomislio da je tvoja pjesma, samo zato što si je ti napisao?! Zar bi pomislio da je tvoja žena, samo zato što si je nježno ljubio?! I, uopšte, ko si taj „ti“, ko je taj „ja“?! Koncept autora kao božanskog creator-a i autorstva kao creatio mogao je pristajati još uvijek jednom Goetheu, naprimjer; Fernandu Pessoi već nije (zato je, jadan, bježao u druge identitete, sa silnim pseudonimima), nije ni Zbignjevu Herbertu, nije ni Novici Tadiću. I sve strmoglavije ne paše nikome, kako se primičemo ovom dobu. Kao što riječ o smrti Boga pripada Ničeu (da ne pišem Nietzsche-u), riječ o smrti čovjeka pripada pjesniku (da ne pišem velikim početnim slovom P). Poezija je danas riječ o smrti čovjeka, oteta od smrti i iz smrti onog koji je sriče… i koji je piše. Budući da onaj koji sriče i piše poeziju mora biti još i živ (osim toga što je umro i što umire stalno) – onda nužno izlazi da je poezija riječ iz budućnosti, iz vremena kad pjesnika više neće biti među živima. Definitivno. Dakle, smrt se saziva sama sa sobom u pjesmi. Kao što se komšije u posljednjem našem ratu sazivaju sa dva kraja onog što se zove No Man's Land, iz rovova na tzv. suprotnim stranama: Ima l’ ko karte? Ima l’ kod vas cigara?
„ne znam kako ti/ ja evo uspješno parazitiram/ na ostrvu/ koje je dio ostrva/ koje je bilo dio ostrva/ koje je bilo dio ostrva/ i mogu ti reći da sam lud// ne znam kako ti/ ali ja sam sasvim/ znam da sam lud/ jer sve što znam/ dio je sjećanja na kontinent/ koji nikad nije postojao/ možda arhipelag/ ali to je prelijepa riječ/ za ovu redundansu entropije// ne ne pričam ti o jugoslaviji/ pričam ti o tome kako ljudsko oko/ postaje oko insekta/ a ljudska guzica i dalje/ misli/ ja sam čovjek“ (Dobro jutro, dobri ljudi)
Ima li ko šta protiv istine? Ima. Imaju svi. I imaju sve. Sve što imaju je protiv istine. I zato je Gombrovicz bio u pravu kad je napisao da književnost nije stvorena za lijepo vaspitane tetke. One imaju cijeli svijet kao Simulakrum, i njima zato ne trebaju književnost, ni poezija. A, da se ne lažemo, i Poezija je svoje vrste simulakrum; najsofisticiranija od svih kompenzacija za nepostojanje (za nepostojanje onog koji je stvara); jedina zastrtost, zaprtost, sklonjenost ili uskloništenost – u kojoj, kolišna god bila, nije tijesno i boli i radosti, i istini i laži, i praznini i ispunjenosti, i očaju i nadi, i zamuklosti i epifaniji… da se stisnu skupa, dok gore gruha i roka, dok se gore rastura takozvani svijet, u sve generalnijoj i generalnijoj probi Armagedona.
„…Moje iskustvo veli da su pjesnici/ Funkcioneri ambisa/ Ne susreću svijet kao izletnik novi proplanak/ Pisanje poezije nije piknik// Ti hudnici ne traže riječ/ Nego svijet ili barem djelić svijeta/ U kom bi se moglo nastaniti/ Njihovo ambisovanje// Otužna je ta njihova udžerica/ Sklepana u trenucima najveće nužde/ Ta Poezija/ Uzor svakom graditeljstvu“ (Pjesnici su rušenje u svijetu, odlomak).
I – šta će onda tu pjesma? Pogrešno postavljeno pitanje. Pitanje glasi: Šta ćemo onda mi tu? Šta ćemo uopšte tu (i konkretno, šta ćemo tu, ovdje i sad) – a takođe i šta ćemo mi tu s pjesmom posebno? Ne čemu nam služi pjesma – već, čemu mi služimo, kad služimo pjesmi? Renato kaže da pjesma mora otvoriti vrata, kad je jasno da nema ni ključa ni vremena:
„pjesma mora biti kao molitva/ mora otvoriti vrata/ kada je sasvim jasno da ključa nema/ i nema vremena za odlaganje// pjesma se može pomoći/ leđima, laktovima i šakama/ (primjedba zbog pomodnog miješanja žanrova / uopšte me ne zabrinjava)// ne otvoriti vrata/ isto je što i/ dopustiti smrti/ da ti zvecka ključevima/ ispred nosa// poput zlobnog recepcionera/ kojem se eto/ ne sviđa tvoj kaput“ (Ars poetica).
Potpisnik ovih redova nasricao je jednu pjesmu, pod naslovom „Vrata“, gdje stoji ovako:
„Imaju vrata za ući/ To su vrata kojih nema/ Iako su sve i svuda su ta vrata/ Ili s druge strane nema nas da ih tako/ Vidimo i uđemo a život to su svi ti neulasci/ I oni su svijet takođe kao brojivost i kao mnoštvo// Nema vrata za izaći/ Što znači da su jedna jedina/ I da svakom pripadaju samo njegova“ (Vrata, Ž.G.).
To su ta vrata, koja mora otvoriti pjesma; vrata za ući (kojih nema, a svuda su i sve su ta vrata) – i vrata za izaći (kojih nema, što znači da su jedna jedina i da svakom pripadaju samo njegova). Svi nam zveckaju ključevima ispred nosa, svi su taj recepcioner: ti, koji osjećaš i koji znaš da je o tim i takvim vratima riječ – ne sviđaš se nikom od njih (kao što se ne sviđaš Renatovom recepcioneru): razlog što im se ne sviđaš jedan je isti za sve – ali oni taj razlog ne znaju. Za nesviđanje je dovoljan i povod, a povod može biti bilo šta, recimo boja tvog kaputa. Ali važno je podvući ono: „pjesma se može pomoći leđima, laktovima i šakama/ primjedba zbog pomodnog miješanja žanrova/ uopšte me ne zabrinjava“. Pjesma je ta koja se služi (čime bilo, šta god joj je potrebno, slobodna je time se poslužiti) – a ona sama ne služi ničem i nikom. Kad to osjeti, shvati, prihvati i uprti (četiri faze /samo/spoznaje) – pjesnik postaje pjesnik: onaj koji služi, u jeziku, onako kako bogosluži (po)svećenik u hramu. Nijedna riječ nije tabu: i u tom smislu da se sve može kazati, reći – ali i u tom smislu da se svaka riječ može izbaciti iz pjesme, ako joj nije tu mjesto. Pravu riječ često ne nalazi sam pjesnik: on samo eleminiše riječi koje nisu prave, i ako to radi dovoljno dosljedno, dovoljno uporno – prava riječ pronaći će njega (ako je dotle došlo). Inspiracija (svi mislimo da znamo šta to znači) nije dar – već je, kako sama latinska kovanica kaže, napor u-duh-ulaženja, uduhovljenja. Napor.
„duva neki nasmijan/ podao vjetar// dva puta sam se osvrnuo/ da provjerim jesu li krila na mjestu// zlu ne trebalo“ (Pavlovljev let).
Kakvih je tu sve pridjeva moralo biti, da bi se reklo kakav je vjetar: možete zamisliti… To što je nasmijan, podao – to je pjesma, ovakva kakva je htjela da bude, sama izabrala: odbacujući, jedan po jedan, sve druge pridjeve koji su se gurali tu da upadnu. A ti sad lice u šake, podnimi se i čitaj: šta to znači – nasmijan, podao. I koja su to krila, i zašto su tu zlu ne trebalo. I zašto je naslov taj koji je. Šta je pjesnik htio da kaže? Naravno, ništa nije htio da kaže. On se samo oglasio, u mediju neiskazivog, povodom onog što se ne može riječima kazati. Pjesma je tu – a njeno značenje, njen smisao, njeno interpretiranje je u nama. Ako nas ne mrzi da zagledamo. Poezija je (najgeneralnije što se može) medij neiskazivog; ako se realizuje u jeziku, onda pjesnička riječ izvire iz ćutanja (šutanja) te neiskazivosti: ona (ta riječ) ne kaže ništa – ona nas samo navodi tamo gdje bi se to neiskazivo moglo (oćućeno i ućućeno) skrivati. Fizičari, koji se bave materijalnim svijetom, njegovim ustrojstvom i njegovim kretanjem (odvijanjem) mogu legitimno (znanstveno) razglabati o „tamnoj tvari“ i o Higsovom bozonu (kojih nema); a mi ne možemo, pjesnici, sricati neiskazivo (i to ne da bismo išta rekli!) – samo da bismo mu se približili…?! Sic!!!
„streseš glavom i kažeš/ pa to je samo mladi Mjesec/ nije minđuša u njenom uhu“ (Privjesak).
E, na sve to što jest, kako jest, pjesnik, da bi ga vidio tako kako jest, mora prvo dobro protresti glavom. A to, vremenom, dodije. I – šta ćemo onda sa stvarnošću?! Dizaćemo je u zrak, denotirati-i-detonirati: doduše ne onako efikasno i prilježno, kako to sâmo sebi radi progresivno čovječanstvo – ali, bože moj, koliko je i od koga je, dosta je i to. Kresaćemo joj istinu u lice, zasipaćemo je izlučevinama svake vrste, i fiziološkim i metaforičkim – jer pjesnik je između ostalog i psovač, kao što čitamo u ovom odlomku iz pjesme Prijateljsko ćaskanje sa stvarnošću (za koju je moja ništavnost predložila da dobije posvetu – za Johny-a Štulića, a ne znam je li Renato poslušao):
„…dođi ako smiješ/ dotakni ovo smrznuto govno/ ovo božansko ja// udavićeš se u nebesnoj/ kanalizaciji/ jer ja serem na milion egzotičnih načina/ ti samo kada otvoriš mjesto/ na kojem si sam sebi nacrtao usta/ ustvari ne sereš ni tad nego samo kakiš// ti si užasnut svojim završetkom debelog crijeva/ šupčino/ kao što sam ja užasnut zatvorom i klistirom/ i nemoj slučajno da mi prdiš o ljubavi/ na mom đubrištu maslačci rastu do Mjeseca/ ne bi li ga jednom/ zavazda prožderali/ uništili prokletnika/ a tebi su baš drage tvoje begonije/ na mjesečini nekako s večeri/ u pizdu materinu“.
Nije nimalo slučajno da se čuješ rimuje sa psuješ; ako ne vjerujete meni, pitajte Renatovog papagaja koji se zvao Nemo:
„Imao sam papagaja koji se zvao Nemo/ (on je naravno imao puno više toga)/ S njim sam govorio na maternjem jeziku/ 20 000 milja od mora koje je znalo biti i moje// Već je nekoje ljeto otkako ga nema// Ja sam njega učio da govori/ A on mene učio da pišem pjesme/ Sigurno je njemu bilo teže nego meni/ Ali tako je ispalo – nema pravde u pogodbi// Kupio sam ga od jednog Holanđanina/ Koji je porijeklom bio odsvakud/ (njima to nekako ide, već vijekovima)/ Pa se može reći da je Nemo bio poliglot// Jednom sam se dokačio s Arneom/ Oko nijansi ženskog senzibiliteta Šveđanki/ I svašta sam o tom rekao na pasja preskakala/ I kad sam zastao da zapalim cigaru// Zakreštao je: Pun mi je kurac toga!// A jednom je ostao nepokriven u noći/ Dok sam u tišini gledao kroz prozor u nebo/ I dok mi je kap mjesečine slazila niz obraz/ Obratio mi se ljutitim glasom: Pičko jedna!“ (Papagaj Nemo)
Kad sam došao do ove dionice u tekstu gdje se spominje psovanje, denotiranje-i-detoniranje stvarnosti – stao sam dan-dva, da se tekst slegne (ili da nadođe još, do-pred-kraj); te noći sam sanjao Renata, kao mi pričamo preko skajpa, on nešto mlatara ručerdama (sve mu izlaze šake izvan monitora) i drobi mi: „Nisam ja k'o iz topa tebe izabr'o da pišeš to što pišeš – kao neki usrani pogovor; znaš li ti kol'ko sam ja skapav'o nad tvojim pjesmama?! Nego, deder, ako si junak – da te vidim: dokaži da si i ti nada mnom skapav'o! Niko ne čita, dok se ne dokaže suprotno! Zato, napiši ti, brajko, jednu moju pjesmu, ako si frajer! Tu da te vidim!“
Tu se smrznem, jer sam (upravo čitajući, po ko zna koji put, pjesmu Odozdo), na mjestu gdje kaže: razrogačim oči na tren/ i ne vidim razliku imao neodoljivu potrebu da n a d o p i š e m nešto (nešto „svoje“). Tako je nastala, sutradan, pjesma Papagaj Nemo, koju ovom prilikom svečano uručujem Renatu, kao njegovu pjesmu (koju sam ja samo nasricao).
Naravno, ovo sam vam (vama koji sad čitate tekst) masno slagao: ne sanjam ja ništa, pa nisam ni to što sam rekao da jesam… I, uopšte, mogu vam reći da ste mi već dodijali, dragi čitaoci: ako se ne pokupite, smjesta, svaku ću vam pjesmu iz ove knjige citirati!!!
@ Željko Grahovac
Omnia Mea 